Početak

Početak

Prva lopta u Zagrebu

Nogomet kao sportska igra kod nas se počinje spominjati krajem 19. stoljeća. Oko 1883. nogomet se igrao u Županji, zatim 1883. u Zadru te 1896. u Trogiru. Međutim, prvo sistematsko vježbanje nogometa kao sportske igre u našim krajevima možemo smatrati ono što je počelo u Zagrebu 1893. godine, a ostavilo vidan trag u razvoju nogometne igre u Hrvatskoj. Te godine na školske praznike kući, u Zagreb, dolazi Franjo Bučar, tada student u Centralnom gimnastičkom institutu u Stockholmu (Švedska). Za vrijeme studija u Švedskoj upoznao je neke engleske igre, pa ih je htio prezentirati i svojim sugrađanima. Uz pomoć društva "Hrvatski sokol", njegova predsjednika dr. Milana Amruša, objavljen je poziv u novinama Obzor od 5. srpnja 1893. da se zainteresirani koji žele učiti football jave u društvo Hrvatski sokol u Zagrebu. 

Kod zagrebačkog trgovca Marka Druckera naručena je nogometna lopta iz Praga. Igra se brzo širila, pa se u Zagrebu već 1894. godine igralo u Jankomiru i na Markovom Polju (Ciglana). To igranje tada uvijek su bile utakmice, koje su redovno pratili i gledatelji. Sve je počinjalo zagrijavanjem, odnosno pucanjem na gol, a kad bi se skupilo dovoljno igrača, počela bi utakmica, igra na dva gola, kako se to tada reklo. 

Kad govorimo o počecima organiziranog nogometa u Zagrebu moramo spomenuti godinu 1903. kada je osnovan Prvi nogmetni i športski klub Zagreb (PNIŠK).

 

Željezničarska pragmatika 1907.

Prikazujući događaje o osnivanju kluba, kao i okolnosti koje su mu prethodile, potrebno je u prvom redu u kratkim crtama prikazati i političke prilike u Zagrebu, Hrvatskoj i Slavoniji početkom 1911. godine, budući da je upravo iz političkih razloga došlo i do osnutak Prvog hrvatskog Građanskog športskog kluba. 

Još 1907. godine Hrvatski sabor u Zagrebu donio je Zakon o nazivima mjesta isključivo hrvatskim imenima; međutim, ni jednom kasnijem banu nije uspjelo dobiti od mjerodavnih mađarskih vlasti dozvolu da se taj zakon ostvari. Naprotiv, još iste godine ministar trgovine ugarske vlade Košut predložio je Ugarskom saboru u Budimpešti na prihvat zakon pod imenom “Željeznička pragmatika”, prema kojem se trebala ozakoniti i provesti mađarizacija na željeznicama u Hrvatskoj i Slavoniji. To je u stvari značilo uvođenje isključivo uporabe mađarskog jezika na našim željeznicama, pa su svi namještenici i dužnosnici željeznica u Hrvatskoj bili dužni ovladati mađarskim jezikom.

Protiv tog prijedloga ministra trgovine u Ugarskom saboru u Budimpešti energično su ustali zastupnici hrvatsko-srpske koalcijie provodeći preko mjesec dana oštru opstrukciju u Saboru, služeći se svojim govorima isključivo hrvatskim jezikom. Hrvatski narod odobravao je tu borbu svojih zastupnika, koji se nisu plašili prijetnji oružanom intervencijom ministra predsjednika Weckerlea. Sabor u Budimpešti na kraju je ipak prihvatio predloženi nacrt “Željezničarske pragmatike” koja je poslije godinama bila stalni kamen smutnje između Ugarske i Hrvatske. Na svim željezničkim stanicama u Hrvatskoj stavljeni su nazivi gradova i mjesta na mađarskom jeziku. 

Zbog svega toga posve je shvatljivo da je, naročito u Zagrebu, sve što je imalo veze s Mađarima ili mađarizacijom općenito, građanima bio trn u oku. U takvoj atmosferi pronijela se tokom mjeseca ožujka 1911. godine gradom vijest, koju su objavile i dnevne novine, da se u Zagrebu osniva poseban mađarski nogometni klub. 

 

Zagrabi magyar torna klub

Ovaj mađarski klub trebao je da iz prkosa zagrebačkim sportskim klubovima postane članom Mađarskog nogometnog saveza. U dnevnim novinama bilo je objavljeno i to da je uprava MVA (Mađarskih državnih željeznica) odlučila staviti ovom klubu na raspolaganje ne samo klupske prostorije već i dva uređena igrališta te da će sponzorirati ovaj novi klub kako bi se građani Zagreba uvjerili da se radi o jednom ozbiljnom projektu, pa da bi tom klubu pristupio i što veći broj članova. 

Do izražaja je došao bijes sportaša i građana Zagreba zbog svega toga, te se u sve jačoj mjeri ukazivala potreba osnutka jednog hrvatskog kluba u kojem bi bili zastupljeni svi staleži grada Zagreba. Započeli su i razgovori i pripreme skupine zainteresiranih za osnutak takvog kluba. To je bila prva reakcija na vijesti koje su kolale gradom da Mađari iz Zagreba osnivaju svoj mađarski nogometni klub. Za daljnji korak dogovoreno je da se živom usmenom propagandom nagovori što veći broj sportaša da prisustvuju osnivačkoj skupštini mađarskog nogometnog kluba koja je sazvana za srijedu 12. travnja 1911., te da upadicama, povicima, sveopćom galamom i metežom onemoguće i spriječe održavanje navedene osnivačke skupštine.

 

Odgovor zagrebačkih građana

Prvi javni sastanak sportaša Zagreba zbog osnutka novog hrvatskog kluba održan je 9. travnja 1911., u Novoj pivani u Draškovićevoj ulici.  Na njemu su s velikim Glavni kolodvor, doček prvaka, 1937.oduševljenjem pozdravljeni govornici koji su izvijestili prisutne o namjeri jedne grupe sportaša da se u Zagrebu osnuje jedan klub građana grada sviju profesija. Konačno, to je zahtijevala i prije svega novonastala situacija u sportu s obzirom na osnutak mađarskog kluba. Prisutni jednoglasno su zaključili da se pripremni radovi za osnivanje tog hrvatskog kluba građana Zagreba što više pospješe te da se već 13. travnja 1911. održi i konačan javni dogovor sviju zainteresiranih strana. 

Kad su govornici spomenuli i činjenicu da mađarski klub već sada pokušava u svoje redove pridobiti neke dobre igrače zagrebačkih klubova, obećavajući im unosnu i dobro plaćenu službu na željeznici, pretvorio se ovaj sastanak u protesnu skupštinu. Prisutni su povicima oštro reagirali ne samo na spomenutu namjeru već i na činjenicu da se u Zagrebu osniva mađarski nogometni klub.

Jedan od osnivača kluba, dugogodišnji igrač i državni reprezentativac, Jaroslav Šifer opisao je taj događaj sljedećim riječima: 

"Na sastanku u Novoj pivani govorilo se ponajviše o osnutku kluba građana našeg grada, no kad su neki govornici potakli i pitanje osnutka mađarskog kluba usred Zagreba, došao je do izražaja pun revolt prisutnih, tim više jer se pronio glas da taj mađarski klub već ima sastavljenu i buduću upravu i da nagovaraju istaknute igrače naših klubova da prijeđu kod njih."

"Po završetku ovog sastanka", nastavlja Šifer, "svrstali su se skoro svi prisutni u povorku. Pjevajući hrvatske rodoljubne pjesme, kao i ratnim povicima protiv mađarizacije Hrvatske, te osnivanja mađarskog kluba u Zagrebu, dali su prisutni u toj povorci oduška svom negodovanju i prosvjedu. Povorka je krenula u pravcu Glavnog kolodvora i potom skrenula u Mihanovićevu ulicu prema svim tada omraženoj zgradi Prometne uprave državnih željeznica. Spomenuti još moram da su nam se putem priključili i brojni građani, koje smo putem susretali, kada su doznali o čemu se radi. Stigavši pred tu zgradu demonstranti su za tren oka kamenjem razbili gotovo sve prozore te dvokatnice. Ubrzo je stigla policija koja je izgleda nezapaženo pratila našu povorku, jer se nadaleko čula lomljava i zveket razbijenog stakla na prozorima zgrade. Policija je odmah brutalno stupila u akciju, kao što je to uostalom u ono vrijeme uvijek bio slučaj kod demonstracija protiv mađarskog režima, rastjerujući demonstrante. Dobro se sjećam da je tom prilikom bio uhapšen i mladi tipografski naučnik Dragutin Vrbanić, zvan Basso, kasniji dobar igrač Građanskog i priličan broj mojih vršnjaka. Vrbanić nam je jednom prilikom i sam priznao, da su ga na policiji dobrano istukli, jer je bio uhvaćen 'na djelu, tj. dok je bacao kamenje na prozore zgrade. U zatvoru je odležao 5 dana, sve dok ga nije izvukao prijatelj sportaša dr. Josip Reberski." 

Da su protesti uspjeli svjedoči i dio članka objavljen u dnevniku Agramer Tagblatt br.86, od 14. travnja 1911: "Na osnivačkoj skupštini mađarskog sportskog kluba sudjelovalo je mnogo više Hrvata nego li Mađara te je skupština završila fijaskom za Mađare. Prekinuta skupština završila je na kraju pjevanjem hrvatske nacionalne himne!"

Uspjeh tih protesta bio je zaista potpun, jer se konačno odustalo od osnivanja tog kluba. I sada se daljnji događaji odvijaju filmskom brzinom. Već sljedećeg dana, tj. 13. travnja, održan je u restauraciji Matković u Frankopanskoj ul. 8 (danas Dramsko kazalište Gavella)  drugi javni sastanak radi osnutka kluba građana Zagreba. Koliko je bilo zanimanje Zagrepčana za taj sastanak, najbolje dokazuje podatak da je prisustvovalo preko 300 sportaša i građana, što je za ono vrijeme bio pravi rekord. Najživlja debata nakon toga vođena je o imenu kluba. Prijedlog nekolicine da se klub prozove Hrvatski športski klub građana Zagreba konačno je jednoglasno prihvaćen u neznatnu izmjenu u

Hrvatski Građanski športski klub

Jednoglasno je izabran privremeni ad hoc odbor, na čelu s Andrijom Mutafelijom koji je od 1903. bio jedan od prvih igrača PNIŠK-a u Zagrebu. Izabranom odboru stavljeno je u dužnost da u što kraćem roku sastavi pravila kluba i da ih predloži skupštini na prihvat. Osnivačka skupština imala se sazvati u roku od 14 dana. Sastanak je završen u 11 sati navečer uz oduševljeno klicanje novom klubu, kao i zagrebačkom sportu, a na kraju su prisutni otpjevali 'Lijepu našu'. Već nakon samog sastanka prijavilo se na licu mjesta preko 100 članova.

Dnevnik Agramer Tagblatt u 86. broju objavljuje izvještaj o tom sastanku: "Mlado društvo, koje je neka vrsta uvoda u nacionalnu obranu protiv mađarske prepotencije u glavnom gradu, zaslužuje potporu publike koje s izdašnim novčanim potporama neće izostati".

Već 19. travnja sastao se ad hoc odbor da bi na sjednici članovi zajednički prodiskutirali nacrt pravila koja će se predložiti na prihvat konstituirajućoj skupštini kluba sazvanoj za 26. travnja u Budjejovačkoj restauraciji, u zgradi Prve hrvatske štedionice. 

Točno prema dogovoru održana je i osnivačka skupština Prvog hrvatskog Građanskog ŠK uz veliki odaziv zainteresiranih sportaša. Budući da je skupštinu otvorio i pozdravio prisutne jedan od najzaslužnijih inicijatora za osnutak kluba Krunoslav Pavić, pročitao je pravila kluba koja su prihvaćena. Jednoglasno je izabrana sljedeća prva uprava kluba: predsjednik Andrija Mutafelija, potpredsjednik Krunoslav Pavić, tajnik Hinko Seyfert, blagajnik Stjepan Stary, oružar Rudolf Rožić, i odbornici: Aleksandar Klakočer, dr. Josip Reberski, Hinko Wurth i Ivan Todt. Nadzorni odbor: Aleksandar Kustović, Milan Rimay i Ernest Ružinski. 

Najstarija fotografija momčadi Građanskog, 1911.

Osnivanje jednog purgerskog kluba bila je u to vrijeme potreba i taj događaj bio je svugdje radosno pozdravljen. Treba naime znati, da je Građanski osnovan u vrijeme ljute borbe i rivaliteta između HAŠK-a i Concordije. To rivalstvo prošlo je granice dozvoljene borbe. Jaz između ovih klubova bio je tako velik, da su se oni rijetko sastajali a međusobni susreti smatrani događajem svoje vrste. Na tim se utakmicama radilo o biti ili ne biti jednog ili drugog kluba. I rijetko je koja od njihovih utakmica završila bez incidenata. Naša sportska publika bila je podijeljena u dva tabora: na jednoj strani pristaše HAŠK-a a na drugoj Concordije. Stav jednih i drugih bio je nepomirljiv a prilike idealne za jedan klub koji bi zauzeo jedno neutralno držanje i koji bi preuzeo ulogu posrednika. Zato i vidimo da su u prvi odbor Građanskog ušli predstavnici oba kluba (dr. Reberski od Concordije i Wurth od HAŠK-a). Građanski je od tih ljutih borbi crpio dobre koristi i mnoga je publika okrenula leđa svadljivim klubovima pa su već prije rata mladi purgeri imali puno simpatizera.

Riješeno je bilo i materijalno osiguranje kluba i predsjednik gosp. Mutafelija predujmio je klubu potreban novac za nabavku svih potrebnih rekvizita. Trebalo je nabaviti sve novo i to za dvije kompletne momčadi (g. Mutafelija bio je zastupnik poznate engleske sportske kuće William Shillcock) i uz otplatu od mjesečnih 5 kruna on je Građanskom otvorio konto, na koji je klub redovno otplaćivao svoj u ono vrijeme prilično veliki dug. Nabavljeni su dakle dresovi i kopačke i s novom loptom pošlo se 14. svibnja 1911. rano u 4 sata ujutro na prvi trening i to na igralište u Tuškanac, koje je bilo slabo ili nikako uređeno. Teren je bio neprikladan (ilovača) a nagib je bio preko 2 metra. (Concordia je kasnije donekle uredila taj teren, pa je tamo odigrana i prva velika utakmica protiv praške Slavije i peštanskog Ferencvarosa).

Na prvom treningu osvanuli su ovi igrači: Šifer, Horvat, Benić, Leško, Šefranek, Reš, Rožić, Matković, Stary, Pogačić, Siebenschein i Augustinčić. Na igralištu je bio i kompletni odbor, pa su i svi odbornici na čelu s predsjednikom obukli dresove, navukli kopačke i zajedno započeli trening s igračima. U to vrijeme bilo je moderno 'nabijati' na jedan gol i u tome se sastojao sav rad i spremanje za utakmicu. Igranje na dva gola bilo je već rjeđe a o nekom kondicijskom treningu, naravno, nije bilo ni govora. Tek tu i tamo vidjelo se da neki igrač trči jednu 'rundu', ali to je bila rijetkost i smatrano je glupošću, jer igrač mora postizati pogotke a ne trčati po igralištu.

Sedam dana nakon prvog treninga i to 21. svibnja 1911. Građanski je nastupio na prvoj utakmici i to protiv kombinirane momčadi HAŠK-a i izgubio s 1:5. Bio je to prvi javni nastup purgera. Utakmicu je sudio g. dr. Gavella. Kritika je bila povoljna, istaknuto je da momčad Građanskog ima dobrog materijala i još ljepšu budućnost. Istaknuo se Šifer na lijevoj spojci, koji je ujedno i postigao prvi gol za Građanski. Utakmica je odigrana na igralištu Elipse iza realne gimnazije. Momčad je nastupila sa sljedećim igračima: Kravarić - Vizner, Leško - Šifer, Grčević, Horvat - Resch, Rožić, Šafranek, Stary, Furst.

Drugu utakmicu odigrao je Građanski protiv momčadi Obrtne škole 'Unitas' i to 25. svibnja. Utakmica je završila 2:2. Građanski zahvaća sada i u utakmice za prvenstvo Hrvatske i Slavonije, koje je nakon mnogih svađa između HAŠK-a i Concordije raspisao Hrvatski Športski Savez, kojemu je na čelu bio g. dr. Bučar. Osnovana je i posebna sekcija, koje se zvala nogometna sekcija Hrvatskog športskog saveza. Bio je određen i poseban odbor, koje se nakon svake nedjelje sastao u kavani na Strossmayerovom šetalištu i koji je nadzirao te utakmice.

25. lipnja odigrao je Građanski svoju prvu utakmicu protiv Croatije i ta je završila pobjedom 6:1. Bila je to prva ali i veoma lijepa pobjeda mladih i ambicioznih purgera. Na Petrovo i Pavlovo igrao je Građanski revanš utakmicu protiv kombinirane momčadi HAŠK-a. Na toj utakmici podlegao je Građanski časno sa 2:4. U to vrijeme dobio je Građanski već i dobro pojačanje u igračima Ilirije (Granetz i Ofak). Imali su purgeri dvije kompletne momčadi, pa su se predstavili u predigri utakmice HAŠK – GAC Graz pobijedivši svoju rezervu s 7:0. To je bio prvi nastup rezervne momčadi. Nakon stanke od dva mjeseca Građanski je ponovno nastupio protiv kombinacije HAŠK-a i prvi put pobijedio sa 2:0. Na toj utakmici nastupio je Građanski pojačan sa Vrđukom, novom akvizicijom kojom je klub dobio odličnog vratara. I Granetz se tada predstavio kao odličan strijelac. To je ujedno bila i posljednja veća utakmica Građanskog u jesenskoj sezoni i puni samopouzdanja i optimizma pripremali su se za proljeće u kojem će ih čekati veće i teže zadaće.

Treba spomenuti da Građanski kraj svih obilnih utakmica sa HAŠK-om još uvijek nije odigrao utakmicu protiv Concordije. Naime, purgeri su bili u koaliciji sa HAŠK-om i održavali su s vodstvom akademičara čvrste veze. Utakmice s Concordijom bile su u to doba smatrane neprijateljskom gestom protiv HAŠK-a i zato se prvi sastanak odgodio za proljeće.

Bilanca prve godine bila je: 16 odigranih utakmica, 6 pobjeda, 6 neodlučenih i 5 poraza uz gol razliku 35:34.