Belin:

27. 08. 2014.

Belin: "Najljepše što mi se u životu dogodilo vezano je uz Dinamo"

Preuzeto s: http://www.vecernji.hr/nogomet/u-zvezdi-su-mi-rekli-ma-kakav-tito-ti-sam-biras-kucu-na-dedinju-581859

Zazvonio mi je telefon. – Čuj, navodno je danas veliko okupljanje Dinamovih veterana u nekoj konobi, trebao bi doći i Kuže. – Pričekaj malo, provjerit ću... Je, Kuže dolazi, i Ivo Šušak isto, ali samo da vide Belina. I nije u konobi, nego gore u sobi iznad pizzerie Gentleman, iz konobe dolazi hrana, Rudi jako voli ribu. Joža Kuže naručuje samo zbog njega, glasio je odgovor. Bila je to zadnja objava o legendarnom treneru Dinama, toga dana gosta jednog od najznačajnijih i najpopularnijih Dinamovih igrača u povijesti, dijela, kako sam kaže, najobrazovanije generacije nogometaša. Fotografija nije imao nitko. Ponos je za njih prevažna stvar, svoje brige oni će brinuti sami. Rudi, u sobi iste one kuće u kojoj je rođen prije nešto više od 70 godina, nedaleko od stadiona ispod kojeg smo odrastali.

 

Zaobilazno u Dinamo

– Ostali smo dobri još otkako sam mu bio trener ‘77. Ne vjerujem da ga više nema. Pa bio je tu prije dva dana. A da znaš kakve je generacije bio dijelom! Ti su bili za sve, Rudolf BelinMlinarić, Kranjčar, Stinčić, Cerin, Kuže. Kažem, da sam ostao još samo koju sezonu, šetali bismo ne Europom nego svijetom – tvrdi. – Ali, ja nisam bio u partiji. To je tada značilo dosta, a ja to nisam htio. I znaš već – govori Rudi, odjeven u Dinamovu trenirku i majicu iz kojih nije izlazio čak ni kada smo ga posjećivali u vrijeme kada je ležao na Rebru. Nesretan pad u kupaonici koštao ga je slomljena kuka, liječnička pogreška za pogreškom prvo tri prsta a onda i noge. Rudi sada napreduje dobro, pod budnom paskom sina Kristijana i dr. Živkovića iz Božidarevićeve, terapija daje rezultate. A plavi su uvijek tema. – Igrao sam za Jedinstvo, tamo u Veslačkoj, gdje me primijetio Ante Pavlović. Bio je turnir republika i pokrajina Jugoslavije u Tuzli. U finalu sam zabio svih 12 golova iz jedanaesteraca za konačnu pobjedu 12:11 nad Srbijom. I otišao u Dinamo – veli Rudi. Velika Dinamova “četvorka” bila je polivalentan igrač o čijim slobodnjacima se i danas priča. Tom umijeću na višesatnim je seansama naučio i Zvonimira Bobana. Sva su trojica braće Belin, i Roland, i Bruno, i Rudolf, igrala nogomet, ali nisu počeli u Dinamu. Bruno i Roland u Metalcu, Rudi u Jedinstvu.

– Pa nije to bilo samo tako ući u Dinamo! Ni u bitno slabiju Lokomotivu nisi mogao – kaže Rudi. Bruno je na njega imao najveći utjecaj.

– Sjećam se kad je s Partizanom išao igrati u Manchester. Vratio se sa pet kofera, u jednom ovo, u drugom ono, a u petom - lopte! Jedna prava, koju smo vidjeli samo na ekranima i u novinama, i još pet malih, sjajnih. Do tada igrali smo s napunjenim svinjskim mjehurima ili maminim starim najlonkama punjenim piljevinom, i to po cijele dane, jedan kvart protiv drugog. I tako sam naučio igrati. Vidim da si čuo kako sam Seada Halilovića, Alenova oca, dobio na tehniciranje narančom. Pa normalno, nismo mi imali uvjete kao danas, lopta se čuvala, a kako da je čuvaš nego da je ne trošiš po betonu! – smije se.

– Tada nije bilo ugovora. Bili smo plaćeni prema prodanim kartama. A nisu se prodavale ako si gubio – kaže. – I mama mi je govorila: Pazi kak bute stajali danas, treba se i doma vratiti. Zato je izlazak u grad nakon pobjede uvijek gušt! Svi su te željeli dotaknuti, s tobom popričati, dolazak do centra znao je trajati – prisjeća se.

 

Susret s Peleom

– Mogli smo trčati, ali lopta je za nas bila broj jedan. Jedne godine kažu nam: Dečki, idete u Južnu Ameriku, serija pripremnih utakmica. Ostajete dok ne izgubite. A te godine u Zagrebu užasna zima, da ne bi slučajno nazad! Nismo izgubili 33 utakmice zaredom u 52 dana, protiv istih momčadi koje su prvaka Zvezdu i Hajduk tukle sa po 5-6:0 pa su se jedino pitali s koliko će nas. Kakva pogreška! Više pojma nismo imali s kim igramo – sjeća se. – Zamor momčadi jednom sam riješio ultimatumom: Nema problema, danas idemo doma, samo trebamo izgubiti. A tamo je zima... I dobili smo s 9-0, molili su nas da više ne dajemo – prisjeća se tih romantičarskih vremena. Tada je konačno upoznao onoga kojeg smatra najvećim nogometašem svih vremena, Edsona Arantesa dos Nascimenta Pelea.

Belin i Pele 1969– Maradona je svemirac, ima još velikih igrača, ali on je bio najbolji, daleko. Ne govorim samo o nogometnom umijeću, ma bio je on i veliki frajer, za sve je bio. Sjećam se tog putovanja, igrali smo sa Santosom u Santiago de Chileu. Mi se ne damo, ne mogu nam baš ništa, povedemo, a onda Pele uzme loptu na centru, sve napravi sam i zabije. Pozvao sam ga na večeru u naš hotel nakon te utakmice u Čileu. I došao je, ali je rekao: Dečki, ne mogu dugo ostati, idete sa mnom, imam društvo. Osam Čileanki! – veselo se prisjeća. – I znaš što mi je jednom rekao? Od vođenja ljubavi s najljepšom djevojkom ljepše je dati gol! – otkriva Peleovu tajnu. – Pet puta sam igrao protiv njega, nikada nisam pobijedio. Jugoslavenska je realnost imala i drugu stranu, režim je dobro znao koliko je nogomet važan. Bruno je tako jednog dana morao otići. Destinacija Beograd, Partizan.

– Nije tu bilo biranja. Tih godina naši dečki ili su išli igrati u Beograd ili bi završavali u zatvoru. Zato mi je Bruno rekao: “Ja sam morao ići, ali ti ovdje možeš igrati samo za Dinamo – kaže Rudi. Osim ponekad.

– Stavili su 1970. reflektore na stari Hajdukov plac. Sjatilo se sve na igralište, ljudi u odijelima, žene u večernjim haljinama. Poseban gost Benfica iz Lisabona. A kako je tada bio neki običaj da za prijateljske utakmice Hajduk i Dinamo razmjenjuju igrače, ja sam došao nastupiti za Hajduk. I pazi sad, sudac dosudi penal, ali svi Dalmoši imaju tremu, prepali se 30.000 gledatelja! Uzmem ja loptu, zabijem taj gol iz jedanaesterca, utakmica završi s časnih 1-1 – otkriva. U Zvezdi je postojao interes da se Rudija, Zambatu i Branka Gračanina dovede u Zvezdu. Bilo im je bitno samo da nisu u Dinamu.

– U Zvezdi, iako se tu gurao i Partizan, žarko su me željeli dovesti. Nisam o tome previše razmišljao. Ali, jednom su dobili priliku da me bar pokušaju pokolebati. U Beogradu sam služio vojsku, trenirao na Zvezdinom igralištu. Njihov veliki direktor, dr. Aca Obradović, dr. O, pozvao me na večeru u svoju kuću. Dao mi je bianco ugovor i rekao: Upišite što hoćete. Đajić mi je rekao: Ma koji Tito, ti biraš kuću na Dedinju! Kako sam trenirao sa Zvezdom, iskoristili su pravo koje je tada bilo da posude igrača iz nekog kluba. I tako ja nastupam sa Zvezdom u utakmici Srednjoeuropskog kupa protiv nekih Mađara, slikaju me u Zvezdinu dresu, publike toliko da stoji pred stadionom, u Zagrebu nemoguća frka! Ali ne. Vratio sam se u Zagreb, došao u upravu, a oni blijedi kao krpe. Pa nema problema, ostajem. Ivanu Šiblu, tadašnjem predsjedniku Dinama, laknulo je. Sjećam se i gradonačelnika Holjevca koji mi je govorio: Ma kam buš, i ovak nas je malo. Ma sve najljepše što mi se u životu dogodilo vezano je uz Dinamo – otvara se s posebnim sjajem u očima. Za Dinamo i za – Štefa Lamzu.

 

Lamzin pad kroz prozor

– On je najbolji u Dinamu dosad. Kranjčar i Mlinarić da, Boban i Prosinečki da. Ali Štefina, nije to bilo samo zbog nogometa – govori o prjatelju.

– Sjećam se, jednom smo igrali protiv Zvezde u Beogradu pa me pitao u tunelu s kim smo danas. Ja mislim da se zafrkava. Deset metara prije izlaza opet: Ne, stvarno, s kim? Ja mu velim: Sad buš čul. I izađemo a ono s tribina: “Frajlice, pederi, ustaše!” Evo, sad vidiš! I zabije im dva gola – priča Rudi koji na Lamzu ne da. – Ne vjerujem ja uopće da je bil pijan kad je opal s onog prozora. On ti se tam izgubil, Vila Rebar je velika, vidio je otvoren prozor pa je mislio da će tuda. Samo, da nije zapeo u padu za onaj stol, bio bi i poginuo. I sam Lamza konačno je u jednom intervjuu otkrio što se dogodilo. Mogućnost transfera bila je razlog nervoze, dodatnog pića, odmora u sobi koju je čistačica zaključala i iz koje nije mogao van. Osim kroz taj prozor... Uvijek se u domaćim medijima provlačila ta teza o beogradskoj hegemoniji.

ivo šušak-rudolf belin-joža čačković

 – Ha, čuj, čudno je to bilo. Imaš sedam bodova prednosti, ne jednom, i izgubiš u Nišu, Tuzli... Sve smo osvojili, ali prvaci Jugoslavije nismo bili – komentira te sumnje. Od gubitka Lamze jedino je Rudiju teže bilo izgubiti brata. – Bruno, Lazarević, vaterpolist Škanat i Josipović iz Radničkog poginuli su u prometnoj nesreći 25 kilometara od Beograda. Nakon što je Škanat izgubio kontrolu nad vozilom. Partizanova omladinska škola nosi Brunino i Lazarevićevo ime. Sjećam se, igrali smo utakmicu protiv Zvezde, istrčali na travnjak, a meni zvižde, vrijeđaju, ništa mi nije jasno... Odigramo, završilo je 0:0, i tek onda su mi rekli da je Bruno poginuo – tiho kaže Rudolf. Jedanaest godina u Dinamu i onda belgijski Germinal Beerschot, pa treneri i trenerska karijera.

– Najveći je bio Branko Zebec. Bio je i odličan psiholog. Sjećam se, jednom smo igrali prijateljsku u Trstu protiv Triestine. Okupimo se dva sata prije, a Zebeca nema. Sat vremena, još ga nema. Pola sata, ništa, petnaest minuta... Ništa, ja okupim ekipu, izađemo van, ubijemo! Evo njega nakon utakmice: Čestitam, dečki, sad ste prava ekipa! Mi ti nikad nismo previše razgovarali prije utakmice ili dolazili satima prije ili nešto slično. Sve što nam je trebao reći, rekao nam je i uvježbao na treningu. Petnaest minuta prije utakmice bilo nam je sasvim dovoljno – kaže Rudi. Kasnije će Zebec, za kojeg mnogi tvrde da je “odgovoran” za današnji Bayern, da je najveća momčad koju je trenirao upravo taj Dinamo, ne HSV ili bavarski gigant. Dinamo, generacija ‘67. U nekoliko navrata Belin trenira Dinamo, Ćiri je pomoćnik 1982. i 1983. – Ma fakin! I dobivao je najbolje generacije, znao si je odabrati. Nevjerojatan motivator, ali i znalac, to je rijetka kombinacija – kaže uz osmijeh. Ipak, prvenstvo niste obranili iako je momčad praktično bila ista. – Da, nismo uspjeli. Samo znaš, Dinamo je uvijek bio klub s unutrašnjim problemima – kaže tajanstveno. – Trebali smo biti prvi i ‘83, potvrđuje. Nažalost, Dinamo danas nema puno zajedničkog s Dinamom Belinova vremena. – Za svoj se klub moraš boriti. Igrače se može kupovati, ali ako ne dišu za dres u kojem igraju, pravog rezultata neće nikada biti. Čudi me da današnjim igračima ne smetaju pogledi publike ili dobacivanje nakon loše utakmice. Možda je tu previše novca, ne znam – završava sjetno čovjek kojeg su zvali Gentleman. Jer je takav i jer je igrao takav nogomet. Gospodski.

 

Da me više nikad niste zvali, četinci!

I takav veliki Lamza kojeg su se bojali apsolutno svi, tada vjerojatno jedan od deset najboljih u Europi, nije igrao puno za reprezentaciju. Kad smo već kod toga, nije ni Rudi. Barem ne onoliko koliko su i jedan i drugi zaslužili. – Da sam igrao u Zvezdi, vjerojatno bi bilo više – govori. – A sa Štefom ti je bilo ovako. Igrali smo kvalifikacijsku u Norveškoj, nije bio najjači sastav a napričali nam da je to neki izlet, za Norvežane igraju skijaši, uvjeravaju nas. Sjedimo za šankom hotela, dolazi konobar, i jedan iz ekspedicije kaže: Evo, ovaj. Što ovaj? Pa taj igra sutra. Konobar. Štef nije bio u kombinaciji, to ga je jako deprimiralo. Ali, i bez njega imali smo jaki sastav. I mi izađemo, treseš se od zime koliko je hladno, i – 3:0 za Norvežane! Ne idemo na prvenstvo. Lamza je poslije pričao kako im je netko iz publike dobacio bocu votke da se ne smrznu na klupi. Tiha misa nakon utakmice. Sjedimo u restoranu, dolazi Štef i vikne onako bijesan: Ma da me niste više zvali, četnici, p...a vam materina! I nisu, Lamza više nije igrao za reprezentaciju. K tome, nije došao na avion, krenuli smo bez njega. Pa gdje je? Za dva dana eto ga u Zagrebu, došao je vlakom! Ja se s tim četnicima neću ni voziti, rekao je. Sjećam se i kako su on i Perušić onda pobjegli u Njemačku. Nije to dugo trajalo, otišla je delegacija, to je bilo jače od njega, vratio se. Publika je krišom dolazila na trening da se uvjeri, stvarno se Lamza vratio – prisjeća se Belin. – Ma bio je nevjerojatan. Nakon prve utakmice s Eintrachtom svi su nas otpisali, samo on ne, publiku nije mogao iznevjeriti. Dva gola i moj penal u produžetku, mi u finalu, kasnije prvaci. Za Štefinu nije bilo prepreka, bio je najbolji – govori Belin.

`