Matuš:

Matuš: "Dinamo je bio veći klub od Bayerna!"

Teško se može naći bolji sugovornik za ovu temu od dr. Željka Matuša, bivšeg igrača Dinama (1955-66). Upravo je Željko Matuš nastupao u prvoj Dinamovoj utakmici u Ligi prvaka 1958. godine protiv praške Dukle (2:2), te ujedno igrao u povijesnom dvoboju protiv Bayerna (4:1) 1963. godine. Dinamo upravo protiv minhenskog Bayerna igra svoju jubilarnu 100. utakmicu u Ligi prvaka, a u posljednjih 99 utakmica, plavi su slavili 42 puta, 20 puta odigrali neodlučeno i 37 izgubili, uz gol-razliku 153:136.

No vratimo se našem protagonistu, danas 80-godišnjaku, rođenom 9. kolovoza 1935. godine. Deset godina proveo je u plavom dresu, nosio i kapetansku vrpcu, osvojio prvenstvo države 1958., te triput Kup Jugoslavije ('60., '63. i '65.). Bio je reprezentativac Jugoslavije s kojom ima zlatnu medalju s Olimpijskih igara 1960. u Rimu, srebrnu s prvog Europskog nogometnog prvenstva održanog 1960. u Parizu i polufinale SP 1962. u Čileu.

- Igrao sam i jednu utakmicu za Hrvatsku, 1956. protiv Indonezije (5:2). – s ponosom ističe naš sugovornik.  I odmah otkriva jednu anegdotu.

 

- Nekada mi nismo smjeli mijenjati dresove, jer ako ste ih promijenili s protivničkim igračem, onda više nije bilo rezervnih dresova. Danas igrači odigraju 60 utakmica u sezoni i za svaku utakmicu imaju novi dres. Jedini dres koji sam sačuvao, ali i tada morao platiti FSJ-u, bio je s finala prvog Europskog prvenstva 1960. protiv SSSR-a. Taj svjetloplavi dres vam se tak smanjil zbog slabog materijala, da je on danas užasno uzak. 

 

Dr. Matuš je inače po zanimanju stomatolog, a nakon odlaska iz Dinama karijeru i život nastavio je u Švicarskoj. Danas živi u Zurichu i ambasador je HOO-a u Švicarskoj. Međutim, kako je počela njegova velika ljubav zvana Dinamo i nogomet?

- Nisam rođeni Zagrepčanin, rođen sam u Donjoj Stubici. Znate, tad se do Zagreba moralo preko Zaprešića i Zagorske ceste, a to je trajalo malo dulje. Uvijek sam ostal Zagorec, tak su me svi u Zagrebu zvali. Postal sam jedan od prvih stranaca u Dinamu, jer su tad svi purgeri bili u momčadi. Moj nadimak bio je Zagorec, to su mi oni dali onak posprdno, pa sam se ja zainatil i rekel: Sad bum vam je dal Zagorca. - uz smijeh prisjetio se Matuš. 

 

Počeci u Dinamu

Opisao je kako i zašto je došao u Zagreb, i njegov prvi dodir s Dinamom.

- U Zagreb, pa i Dinamo, došao sam zbog studija. Ali godinu dana ranije, 1954. kad je Dinamo bio prvak,  bio sam na probi u Dinamu, prijavili su me kod trenera Milana Antolkovića. Ali, Dinamo je imal takvu momčad, da nisu trebali jednog 18-godišnjeg Zagorca. Na probi nisam igrao s dečkima, nego s Antolkovićem, oni mi je bacao lopte, a ja sam morao pucati voleje, centrirati… Na kraju mi je došao i pitao: Kaj ti delaš. Rekel sam mu da za godinu budem maturirao. Rekao mi je onda: Prvo maturiraj, pa onda dođi kod mene.

 

Tako je i bilo. Prvu utakmicu za Dinamo odigrao je 11. rujna 1955. protiv osječkog Proletera i imao je debi iz snova. U 5:3 pobjedi, postigao je čak dva pogotka. Iako je Dinamo tu sezonu završio tek 4., Matuš se etablirao na mjestu desetke i lijeve spojke te postao nasljednik Željka Čajkovskog i Milana Antolkovića. Upravo je Antolković zaslužan za njegov dolazak u Dinamo.

- Bio je prvoklasan igrač Građanskog, to ste mogli vidjeti i na treningu. Nažalost nisam ga nikad gledao, sjećam se imao sam 10 godina kad je završio rat. Nakon toga tu i tamo sam dolazio u Zagreb i gledao Dinamo, divio se, jer sam strahovito volio plave. Tad niste imali televiziju i mogli gledati sve utakmice. Kao trener? Jedan od najintelektualnijih i najsolidnijih. Isticao se od drugih trenera ponajprije zbog psihologije. A npr., Oskar Jazbinšek koji je također trenirao Dinamo nije imao pojma o psihologiji, ali nije bio strog kao gospon Milan. Svi tadašnji treneri su mlade igrače dosta maltretirali strogoćom. Jer čim ste malo pogriješili, odmah bi drugi došli na red, pa par utakmica nisi mogel ni blizu prve momčad. To su bili autoriteti, kakvi danas više ne prolaze. – ustvrdio je Matuš.

 

Nogomet nekad i danas

Mnogi bivši igrači, pogotovo iz vašeg vremena, ističu kako je nogomet vremenom izgubio na ljepoti, kako vi vidite evoluciju nogometa. Je li nogomet u vaše vrijeme bio kvalitetniji nego danas?


- Lijepo je kad se pobjedi, znate. Po mom mišljenju bio je to romantičniji nogomet. Za mene je to romantika. Kao film s Avom Gardner i Humphreyom Bogartom. Možda mladi danas ne gledaju takve filmove, ali tako smo mi tada gledali na nogomet. Kao klinac volil sam gledati Wolfla, koji se '53. oprostio od nogometa, jer više nije mogel trčati, onda je imao svog ljubimca Dražana Jerkovića koji je mogao puno trčati, ali mu je Wolfl savjetovao da snagu spremi za završnicu i šesnaest metara. U današnjem nogometu Mandžukić se mora vraćati nazad kad je korner. Ipak je drugačiji nogomet. Sve ima svoje vrijeme. Za današnje pojmove igrali smo puno polagano, također tad se nije zonalno pokrivalo kao danas, već svatko svog igrača. Trener je znao reći: Ti pratiš njega pa i ako ide u zahod, odi za njim. Danas je tempo ogroman, pa igrači se pred kraj utakmice hvataju za noge od grčeva. Također, podatak da igrači pretrče po 12 km po utakmici, to nijedan igrač u moje vrijeme nije mogel pretrčati. Možda najviše 8 km. Ako ste izgubili, a lijepo igrali, onda je to za mene bio romantičan nogomet. A, ne taj koji je isključivo koncentriran na pobjedu.

 

Kako gledate današnje nogometaše, dojam je da su prije nogometaši bili obrazovaniji ljudi, a danas neki odustanu od srednje škole zbog nogometa?

- To je logično za današnje vrijeme. Ja sam trebao nogomet da bi studirao jer nisam imao stipendiju ni zaradu. Ali onda su predsjednik Dinama Šibl i direktor Hofman rekli igračima, želite li vi studirati ili igrati nogomet. Naravno da su svi izabrali nogomet. U školu su tad svi išli (na ekonomiju) da dobiju popis i da ne idu u vojsku. Ja sam onak zagorski rekel, čujte bu ja probal i jedno i drugo i - uspio sam. Sigurno da sam negdje slabiji bil. Uvijek sam mislil, kaj ak mi se slomi noga, kaj budem onda napravil.

 

„Mi smo imali odgovornost prema gradu, publici, klubu.“ – izjavio je jednom davno dr. Matuš.

- Tako je. To vrijedi i danas. Moram reći da smo imali premije u tadašnje vrijeme, npr. moja supruga bila je profesorica u gimnaziji i manje je zaradila mjesečno nego što smo mi zaradili premiju za jednu utakmicu. Ali, kad smo zgubili važnu utakmicu mi smo se znali plakati u kabini, a tek kasnije smo shvatili: Čuj pa mi smo i novce zgubili. – ponovo uz smijeh prisjeća se svoje mladosti, te se ponovno osvrnuo na današnji Dinamo. 

- Za mene je bio pojam Dinamo, Zagreb, Hrvatska. Morate mi oprostiti, rođen sam još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i s velikim entuzijazmom pratim sve naše... Možda će vam se činiti da sam rasist, ali nisam. Nisam za to da u Dinamu igraju 6 Portugalaca, 2-3 Hrvata, a ne Zagrepčana. Za mene je bio pojam igrati za Zagreb, Hrvatsku. Iskreno - jednostavno ljubav. Da vam velim, ja se nisam osudio ići na predavanja na fakultet kad smo zgubili. Na špici, u kavani Dubrovnik nismo se smeli pokazati nakon poraza, ali za par dana na novoj utakmici kibice su navijali za Dinamo ko ludi.

 

Potvrdio je da je to bio drugi štimung, druga atmosfera.

- Nažalost to je profesionalizam, koji nosi svoje posljedice i negative stvari. Ali ako je to korektno, i u drugim zvanjima, zašto onda to ne bi bilo tako i u nogometu. Ali kako može netko iz Nigerije ili Portugala igrati isto i s ponosom predstavljati Zagreb i Hrvatsku. Meni se teško prebaciti u ta vremena.

 

Četiri komada Bayernu usred Münchena

Vratimo se tom prvom susretu Dinama u LP. Bio je rujan je 1958. godine, a Dinamo je na Maksimiru pred 25.000 ljudi odigrao 2:2 protiv Dukle. Oba gola postigao je pokojni Luka Lipošinović. Ustvari, skoro svi sudionici plave ekipe iz te utakmice više nisu na ovom svijetu. Samo je dr. Matuš ostao.

- Lijepo je da ljudi poštuju povijest, ali starost nije baš lijepa. Kad sam bil mlad, Mitteleuropa bila je snažna u nogometu. Prag, Beč, Budimpešta… Srednja Europa bila je tad bolja čak i od Engleza. Dukla je bila snažna momčad, klub čehoslovačke vojske. Također, bio je to
početak jedne sjajne generacije u Čehoslovačkoj, ne znam dal' čitatelji znaju ta imena kao Masopust, Novak, Borovička… Ta reprezentacija je zbilja bila jedna jaka momčad, koja je svoj vrhunac dostigla 1962. u finalu SP. Nas su tad u polufinalu pobijedili s 3:1, a protiv Brazila u finalu izgubili su na knap. Ipak, malo me zabrinjava to da sam jedini koji sam još živ iz te generacije.
– s osmijehom kaže Matuš.

 

Matuš u životnoj formi – stajalo je u SN nakon utakmice Bayern – Dinamo 1963. godine. I, dalje stoji: - Željko Matuš bio je najistaknutija figura čitave utakmice. Mnogi članovi stručnog vodstva plavih smatraju da je to bila njegova najbolja igra u plavom dresu uopće. Sve probleme rješavao je uvijek na najbolji mogući način, a ipak dopadljivo i elegantno. Bio je jednako dobar u obrani kao i u pomoći napadu.

Sjeća se dr. Matuš dobro te utakmice.

- Bio sam kapetan momčadi protiv Bayerna. Još i danas čuvam njemačke novine koje su pisale: Matuš, der beste spieler am Platz.

 

Kad se usporedi nogomet jučer i danas, Bayern i Dinamo, dolazi se do zaključka kako su se pozicije zamijenile?

- Dinamo je apsolutno bio tad veći klub od Bayerna! Po organizaciji, po navijačima i po kvaliteti nogometa kojeg smo igrali. Samo su golman Sepp Maier i Beckenbauer na rezervnoj klupi u toj momčadi Bayerna kasnije bili zvijezde. U ono vrijeme u Munchenu popularniji je bio Munchen 1860 od Bayerna, koji je tek 1968. osvojio prvenstvo. Mi smo ih nadigrali, nigdje ih nije bilo. Imali smo tad dosta dobru ekipu, a Nijemci nisu tada imali toliko kvalitetne momčadi.

 

Ključne uloge u stvaranju snažnog Bayerna imali su trener rođeni u Zagrebu, Branko Zebec i Zlatko Čik Čajkovski.

- Čik je nevjerojatno razumio nogomet, igrao je u reprezentaciju Europe i svijeta. Bio je jedan od najboljih svjetskih halfova. Međutim kao trener Zebec je po mom mišljenju bio sigurno jači trener. Samo je imao jedan feler, da je volio alkohol. I taj ga je alkohol puno prerano u grob pospremio. U Zurichu kad je Čik došao trenirati, svi su mu se divili, jer je on pronašao velike njemačke igrače kao što je Muller, Breitner...

 

Još jedna podudarnost u Dinamovoj skupini LP, ovog puta Dinama i Olympiacosa je da oba kluba u povijesti vodio Mađar Martin Bukovi. U Zagrebu je izostavio neizbrisiv trag, te isto tako u Pireju gdje je osvojio dvije titule s Olympiacosom.

- I mene je trenirao Bukovi, kad je došao po treći put u klub 1960. Bio je on drugačije školovan od tadašnjih mlađih trenera. Zaista je bio jedan od najboljih trenera i sportskih stručnjaka koji su radili u našem nogometu. – rekao je Matuš.

 

 

`