100 godina Dinama

100 godina Dinama

Napisao: Zvonimir Mavrlja

Izvor: http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=21532:100-godina-dinama&catid=137:drustvo&Itemid=199 

Astrolozi su taj, 26. travnja, proglasili Saturnovim danom. Danom Boga tame i iskušenja. Prema legendi, on rođenima u svom znaku daje izuzetno snažan i čvrst karakter i izdržljivost gotovo do krajnjih granica. No Saturn je imao i svoju mračnu stranu. Rečeno mu je da će ga s trona zbaciti njegov sin, zbog čega je on, pomračenog uma, proždirao svoju djecu.

Andrija Mutafelija i grupa prijatelja, nisu mogli znati kako će sudbina kluba, kojeg su taj dan osnovali u zagrebačkoj kavani na Preradovićevom Trgu br. 6, biti predodređena u tih par rečenica.

Klub kojeg su osnovali taj dan bio je velik,, najveći, i završio tragično.

Nogomet je u Zagrebu uvijek bio "više od igre". Tako je bilo i te 1911. godine. Hrvati su bili 80 godina daleko od slobode, no i onda, kao i danas, nisu savili kičmu. Na vijest kako će se u Zagrebu osnovati novi mađarski nogometni klub, reagiralo se brzo i rođen je Prvi hrvatski građanski športski klub, ili 1. HŠK Građanski - Zagreb.

Andrija Mutafelija bio je i prvi predsjednik, a klub je brzo izrastao u vodeći klub Zagreba i Hrvatske. Nema mnogo podataka o rezultatima u prvim godinama postojanja. Spominje se tek 4. mjesto na neslužbenom prvenstvu Hrvatske, 1912. godine, a nakon svjetskog rata, 1918/1919. Građanski je upisan po prvi put kao prvak Hrvatske, Hrvatske koja je te godine svoje mađarske okove, zamijenila jugoslavenskim. U toj takozvanoj prvoj Jugoslaviji,

Građanski je bio najtrofejniji i najveći Hrvatski klub. Osvojio je 5 titula prvaka (1923. 1926. 1928. 1937. i 1940.), koliko i srpski BSK, dok su od hrvatskih klubova zagrebačka Concordia i splitski Hajduk osvojili po dvije.

1941. mnogi su mislili kako je hrvatski san o nezavisnosti napokon postao java. Trula Jugoslavija se raspala, Hrvatska je postala nezavisna!

Buđenje je bilo grubo. Ulazak 32. SS-divizije u Zagreb, donošenje rasnih zakona, progon susjeda, prijatelja, znanaca za koje se iznenada ispostavilo da su nepoćudni, loši, neprijatelji, samo zato što su bili druge vjere i nacije, otvorio je oči i najzaslijepljenijima.

To nije bila sanjana Hrvatska.

Teška vremena pokazuju veličinu ljudi.

O Ici Hitrecu, dobro odgojenom dečecu s Iličkog placa, učeniku tehničke škole, mlađem bratu dr Rudolfa, ukratko - najboljem Hrvatskom nogometašu prije 2. svjetskog rata, već su za njegovog kratkog života ispričane legende.

Iako je bio nogometaš HAŠK-a, (u najvećem rivalu Građanskom igrao je već spomenuti brat Rudolf) o Icina 2 gola slavnom Zamori na utakmici reprezentacija Zagreba i Madrida, pozivu tad velikog Grasshopperssa, čime je on postao prvi hrvatski internacionalac, topu u njegovoj nozi, golovima sa više od 30 metara pričale su se bajke.

Ico je bio brz poput vjetra. Tad zasigurno jedan od najbržih živućih nogometaša

100 metara je trčao ispod 12 sekundi a na terenu je nerijetko nanizao cijelu protivničku obranu. Veliki nogometaš bio je i velik čovjek.

Za rata, Ico je postao svojevrsni zagrebački Schindler. U prostorijama HAŠK-a, od progona ustaških vlasti, skrivao je i spasio mnoge, poznate i nepoznate. O Icinoj požrtvovnosti i nesebičnosti svjedočili su i dr. Žarko Dolinar, proslavljeni hrvatski sportaš i znanstvenik kojem je Ico pribavio propusnice za spas. Ico je spasio i dr. Milana Kangrigu i njegove roditelje 1943., židova Gau Rafanelija, a nekoliko puta je iz ustaškog zatvora Ico, koji je riskirajući glavu koristio svoj status nogometnog poluboga, izvlačio i Ivicu Medarića, što će se poslije pokazati ključnim za uskrsnuće Građanskog.

Možda i najhrabriji podvig je izveo 1943. kad je inicirao da njegov HAŠK odbije pokroviteljstvo Ante Pavelića nad klubom, u povodu njegove 40. godišnjice.

Ico Hitrec je bio izuzetno inteligentan i duhovit čovjek. Mnogi koji su ozbiljno shvatili njegovo kukanje, kako mu je točka penala preblizu na 11 metara, te se pobožno složili s njim, izazivali su salve smijeha. No Ico je znao kako ljude navesti da naprave ono što treba.

Tako je znao i u svibnju 1945. što činiti.

Nakon što mu je brat Rudolf javio kako su partizani iz Zagrebačkih bolnica odvodili sve muške pacijente za koje su sumnjali da bi mogli imati veze sa ustašama ili domobranima, nakon što je saznao da su streljani slavni nogometaši Građanskog Emil Perška i Braco Babić, te Concordijin centarhalf Pavletić, i to samo zato što je na sebi imao posuđene ustaške hlače, bilo mu je jasno tko je to "oslobodio" Zagreb. Došlo je vrijeme Saturnovog ludila.

Tih krvavih dana, osim ljudi, ubijan je i duh i duša grada.

Svi dokumenti zagrebačkih nogometnih klubova, sva dokumentacija, arhiva, bila je odnesena i uništena, sve kancelarije opljačkane. Aleksandar Koharević, novouspostavljeni ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu, 4. lipnja 1945 donio je odluku o zabrani rada hrvatskih sportskih društava i svih hrvatskih sportskih klubova što su bili aktivni za vrijeme NDH.

Hitrec je tad već uspostavio dobar odnos sa Medarićem, kojem je formalno bila povjerena briga o imovini zagrebačkih sportskih društava. Znao je da mora djelovati brzo. Sazvao je skupštinu zaposlenika zagrebačkih komunalnih poduzeća sa ciljem osnivanja novog sportskog društva. Glavni cilj je bio ponovo okupiti sve najbolje zagrebačke nogometaše i spasiti ih progona i prijekih sudova koji su tada djelovali i donosili presude kao na tekućoj vrpci.

9.lipnja 1945 održana je osnivačka skupština.

Ico je pozvao dvjestotinjak ljudi, većinom sportaša, a znajući kako bi skup bez komunista bio osuđen na propast i progon, pozvao je na njega Medarića i još neke partizanske aktiviste, kojima je imponirala suradnja sa velikim Icom Hitrecom.

Glavno pitanje koje je mučilo većinu njegovih suradnika, bilo je ime. Ono što su svi željeli, Građanski, nije dolazilo u obzir. Nije bilo sumnje kako će partizani pokušati nametnuti neko svoje ime. Svi su strahovali od mogućnosti Crvene Zvezde ili neke slične nakaradne konstrukcije u Zagrebu, no Ico je imao plan.

Plan kojeg je povjerio jedino Augustu Lešniku, u strahu da se ne pročuje i zbog svoje simbolike umre i prije nego se rodi. Plan da nazove klub, po još jednom klubu kojem su ukrali ime.

Ico je navodno, prvi put priču o "Utakmici smrti" (The Death Match) čuo od nekih njemačkih oficira stacioniranih u Zagrebu. Impresionirani Nijemci su pričali...

Dynamo iz Kijeva, bio je do rata najveći ukrajinski klub. 19. rujna i ulaskom Nijemaca u Kijev, svi tamošnji klubovi prestali su postojati. No život mora ići dalje i u okupiranom gradu. Mikola Trusevych, Dynamov golman tokom ljeta obilazio je Kijev i na kraju uspio okupiti osam svojih bivših suigrača iz Dynama i trojicu iz Lokomotive. Budući su okupatorske vlasti odmah po dolasku rasformirali Dynamo i zabranili mu djelovanje, nazvali su se FC Start. U prvoj utakmici koju su odigrali u ligi vođenoj od, od strane Nijemaca postavljenog izdajnika, Georgi Shvetsova, pregazili su baš njegov matični klub sa 7:2. I više nisu stali.

Tokom 1942. igrali su protiv brojnih okupatorskih garnizona i sve ih redom pobjeđivali. Isti pobjedonosni niz imala je i ekipa Flakelf, klub njemačkog zrakoplovstva, za kojeg su nastupili i brojni njemački prvoligaški igrači. I oni su superiorno pobjeđivali sve. Sve osim Starta.

Nakon što je Start sa 5:1 pregazio i Flakelf, stvar je postala ozbiljna. Postali su simbol mirnog otpora i probudili su bijes Njemačkih okupacijskih snaga.

Flakelf je zatražio revanš koji je zakazan za 09. kolovoz a sudio ga je SS oficir.

Iako su bili upozoreni da ce biti kažnjeni ukoliko ovog puta "malo ne popuste", taj dan rodila se jedna od najljepših nogometnih priča ikad ispričana.

Igrači Dynama, kluba kojem su oteli ime, na početku su odbili nacističkim pozdravom salutirati prisutnim glavešinama.

Nakon toga su još jednom, sa 5:3 porazili Nijemce i otišli pravo u legendu. Na žalost brojni i u smrt. Ubrzo su mnogi igrači uhapšeni od strane Gestapoa pod raznim optužbama. Poslani su u logor odakle se četvorica nikad nisu vratili.

Hitrec je znao kako više nikad neće imati Građanski.

"Neka onda bude Dinamo", mislio je, po prkosnom i ponosnom, zabranjenom Kijevskom Dynamu.

Tu ideju je prije skupštine prišapnuo Medariću. Znao je, ako njega pridobije, ime će proći.

Prisnažio je svoju ideju, podsjetivši Medarića na moskovski Dynamo.

Nakon burne rasprave, 9.lipnja 1945. godine, rođen je naš zagrebački Dinamo. Pristupili su mu svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Woelfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek kao i trener Marton Bukovy.

Ico Hitrec na žalost nije doživio ispričati priču kako je Dinamo dobio ime. Iznenada je umro ni nakon godinu dana, 1946. Godine, obnašajući dužnost dinamovog tehničkog referenta. Imao je tek 35 godina. Samozatajni August Lešnik koji je bio pod stalnom prismotrom zbog igranja za Hrvatsku reprezentaciju u NDH-a, dugo je tajio ovu priču i otvoreno je dušu tek u kasnijim godinama svog života.

Svi mi, cijepljeni plavom bojom našeg Dinama, imamo i krvna zrnca našeg Građanskog. I dok Ico na nebu zabija penale sa dvadeset metara, ne brinite se.

Sigurno on povremeno poviri kaj se u Maksimiru dešava. Otac uvijek bdije nad svojim djetetom.

`