Igor Cvitanović

Igor Cvitanović jedan je od najvećih napadača u povijesti kluba i čovjek koji je obilježio zadnje desetljeće 20. stoljeća. Prema neslužbenim statistikama zabio je preko 300 golova, a prema službenoj statistici zabio je ravno 165 golova u službenim utakmicama čime se nalazi na trećem mjestu vječne ljestvice strijelaca, iza Franje Wölfla i Augusta Lešnika, a neposredno ispred Slavena Zambate i Dražana Jerkovića.

 

Počeci

Rođen je 1. studenog 1970. u Osijeku, a upravo je u istoimenom klubu igrao prije nego li je stigao u Dinamo 1989. godine. U Osijeku je bio čak i kapetan juniorske momčadi, no kad je trebalo potpisati ugovor u gradu na Dravi su se nećkali. U Dinamo - nisu. I očito, nisu pogriješili. Odmah po potpisu, Cvitanović je produžio na posudbu u velikogorički Radnik. I tamo je blistao - u devet utakmica dao je šest golova. Dobre igre nisu promakle Dinamovom stručnom štabu te je nagrada uslijedila u dva oblika - prisustvu na treninzima prve momčadi i mjestom na klupi u ligaškoj utakmici protiv Sarajeva. Utakmica se igrala četiri dana nakon Igorovog 19. rođendana, a četiri gola prednosti dozvolila su treneru Josipu Kužeu da uvede novu mladu nadu šest minuta prije kraja. Šest minuta bilo je dovoljno da Cvitanović zabije dva gola i postavi konačnih 6-0. Prvi gol je postigao na asistenciju Zvonimira Bobana, a drugi je bio solo dionica, zaobišao je i vratara i ušetao s loptom u mrežu. Po posljednjem sučevom zvižduku, impresioniram i uzbuđen, zaplakao je od sreće.

- Da, ne stidim se. Tko bi se mogao nadati da će moj debi tako divno završiti, predivan je to osjećaj, ljepši od najljepšeg sna. Bilo je i treme u tim minutama, no kad sam dao prvi gol nestao je strah, osjećao sam se "starosjediocem". - neposredno nakon te utakmice izjavio je mladi napadač.

 

Prvi trofeji

Do kraja te sezone odigrao je još 10 ligaških utakmica i zabio tri gola - protiv Veleža (3-0), Slobode (5-0) i Borca (3-1). Iduće dvije sezone igrao je na posudbama u Radniku i Varteksu, a modri dres opet oblači u sezoni 1992/93. Modri su osvojili prvo prvenstvo od osamostaljenja, a tandem Vlaović-Cvitanović postigao je ukupno 38 ligaških pogodaka. Uz 15 ligaških golova, Igor je zabio još pet golova u Kupu.

Osvajanje prvenstva omogućilo je nastup u Kupu prvaka, a nakon glatkog prolaska Tofte iz Farskih otoka, na redu je bila rumunjska Steaua. Cvitanović i Jeličić zabili su u Bukureštu za velikih 1-2 uoči uzvrata koji se zbog rata igrao u Ljubljani. U uzvratu su gosti priredili šok terapiju - slavili su s 2-3. Svi su žalili za velikim prilikama koje su napadači propustili u prvom susretu, a koji je mogao završiti i s nekoliko golova razlike.

- Najteži trenutak? Nerado se sjećam jeseni 1993. godine, kada smo u kvalifikacijama za Kup prvaka ispali od Steaue. U tom razdoblju ostao sam bez oca i bio sam u velikoj krizi. - kasnije je priznao Cvitanović.

Unatoč velikoj golgeterskoj formi Vlaovića i Cvitanovića prvak je bio Hajduk, a Modrima je pripala utješna nagrada - Kup. Vlaović je drugu sezonu zaredom bio najbolji strijelac lige, a Cvitanović se s dva pogotka manje (27) smjestio na drugo mjesto. U 50 službenih utakmica postigao je čak 37 golova.

U ljeto 1994. postigao je svoja prva dva pogotka za reprezentaciju u pobjedi (0-4) nad Izraelom u Tel Avivu. Sezona 1994/95. nije bila dobra ni za klub (bez osvojenog trofeja), a ni za Cvitanovića koji je zabio samo devet ligaških pogodaka.

 

Zlatno razdoblje

Sve je na svoje mjesto došlo u idućoj sezoni - odlične izvedbe Cvitanovića pomogle su Modrima da osvoje prvu duplu krunu u povijesti. Devetnaest golova osiguralo je Igoru titulu najboljeg strijelca lige, a proglašen je i najboljim igračem lige za 1996. godinu u izboru Sportskih novosti. Isti uspjeh ponovio je i sezonu kasnije - najbolji strijelac lige s 20 pogodaka, dupla kruna i najbolji igrač lige za 1997. godinu. Jedino je izostao uspjeh u europskim natjecanjima - još jedno tragično ispadanje - ovog puta od moskovskog Spartaka.

Ipak, svi nesretni trenuci u Europi vratili su se u sezoni 1997/98., točnije u jednoj utakmici - onoj koju nikad nećemo zaboraviti. Pet komada Partizanu pred krcatim Maksimirom, a Cvitanović je dva puta matirao Ivicu Kralja:

- Nikad više neće biti takve napetosti uoči jedne nogometne utakmice, bio je to prvi sudar srpskog i hrvatskog kluba nakon rata. Nacionalni naboj bio je jači od sportskih motiva, igrali su Hrvati, a ne Dinamo. Morali smo pobijediti!

Na putu do Lige prvaka ispriječio se engleski Newcastle, ali i sudac Urs Meier. Nakon poraza (2-1) u prvoj utakmici, u uzvratu s igračem manje i golom zaostatka Modri su uspjeli doći do produžetaka, a upravo je Cvitanović zabio za produžetke i to u sudačkoj nadoknadi. Upravo taj pogodak mu je ostao najdraži u karijeri:

- Najviše emocija budi pobjeda nad Partizanom 5:0, ali najdraži gol zabio sam ipak Newcastleu.

Pamti se i veličanstvena predstava protiv Grasshoppera u kojoj je Croatija svladala Švicarce s 0-5, a Igor je zabio hattrick. Odlične igre omogućile su mu transfer u španjolski Real Sociedad gdje je proveo gotovo dvije godine, nakon čega se vratio u Maksimir. Propustio je dvije sezone u kojima je Croatia igrala u Ligi prvaka, a propustio je i SP 1998. na kojem je Hrvatska osvojila broncu:

Najviše žalim za propuštenim SP-om 1998. godine, iako je konkurencija u napadu bila strašna. No, bio sam jedini napadač koji je na pripremama odradio sve treninge, sve utakmice do eliminacije od prve do zadnje minute, usto i jedina špica koja je u svom klubu bila standardna. No, mene se na treninzima najviše "raubalo", sve dok nisam puknuo jer nisam želio da mi noge eksplodiraju od silnoga napora. To je bilo kobno - prisjetio se Cvitanović neugodne epizode s tadašnjim izbornikom Ćirom Blaževićem.

Po povratku osvojio je jedno prvenstvo (1999/00.), a zatim se 2002. godine uputio u Japan, da bi 2004. godine zaključio karijeru u rodnom Osijeku.

Nakon završetka karijere izdvojio je Viduku i Vlaovića kao najbolje partnere u napadu, a tri trenera posebno pamti:

- Dobro sam se slagao s Vlaovićem, s kojim sam jedne sezone postigao 57 golova, Mark Viduka bio je prvoklasni igrač, znalac, a vrlo dobro sam se dopunjavao i s Peternacom. Sa Šukerom sam igrao samo pola sezone, tako da su moji najbolji suigrači bili Vlaović i Viduka. Od trenera najupečatljiviji dojam su ostavili Ćiro Blažević, Josip Kuže i Otto Barić.

Povodom stote godišnjice kluba izabran je u idealnih 11 svih vremena, što je svojim igrama, pristupom i ljubavi prema plavoj boji svakako zaslužio.