Marko Mlinarić

Marko Mlinarić. Dinamov Maradona. Bio je idol u Dinamu. Jedan od 'izabranih', čije ime ima i danas status, ako ne legende, onda svakako važne nogometne persone Dinamove povijesti. S njegovih slika na zidu Dinamovih prostorija uredno se briše prašina. Za dečke, za novine, za prijatelje: Mlinka.

 

Dinamov Maradona

Nekada, dok još nije bilo naše nogometne škole Hitrec-Kacian, nogometnu abecedu djeca su učila spontano, igrajući po gradskim parkovima, ulicama ili dvorištima. Tamo su mnogi prvi put dodirnuli loptu. Tako je počeo i Marko Mlinarić. Sa svojim vršnjacima tjerao je loptu na Kajzerici, u blizini Zagrebačkog velesajma. Kasnije je preselio u Maksimir, u Dinamov pionirski sastav i kao jedan od najboljih igrača mlađih uzrasta izrastao u svjetsku klasu. Međutim, nije baš sve išlo lako kako bi se moglo očekivati. Marko se dosta sporo i teško probijao do Dinamove najbolje jedanaestorice.

Rođen 1. rujna 1960. godine. Obitelj Mlinarić preselila se 1958. iz Like u Zagreb. Otac, radnik, nekoliko je ljeta bio u Njemačkoj, da prehrani četvero djece. Majka domaćica, brinula je o svemu, pa su uz Marka, braća Tomica i Mile te sestra Ankica odrasli u matrijarhalnom okruženju. Ovako je Marko opisao svoje djetinjstvo: „stanujemo preko Save na Kajzerici. Tamo se još nađe pokoja travka, komadić tratine za klince, kakvu-takvu loptu, pokretne vratnice – makar i od odbačena susjedova škrlaka! U blizini Trnsko, osmoljetka 'Krešo Račić', igralište sa stazom po dijagonali, nastavnik tjelesnog Viktor Hršak i tradicija gotovo nepobjedivih pionirskih nogometnih postava. Pripadao sam jednoj od njih, da bi 1972., uoči osmog razreda, prvi put vježbao u Maksimiru.“

Tako je mali Mlinka nastavio putem kojim su bila krenula i njegova starija braća Mile i Tomica. Pod nadzorom Zdenka Kobeščaka najviše je naučio. „Vodio me tri godine. Posljednju sezonu igrao sam za mladu momčad. Krilo, kao i uvijek, češće lijevo. Srebrić me ustrajno učio, forsirajući individualni rad.

 

I tada dolazi još jedno tužno Dinamovo proljeće 1978. Između vladavine Rudolfa Belina i Vlatka Markovića, trenerski vakuum popunio je trijumvirat na čelu s legendarnim Milanom Antolkovićem. I baš je na inzistiranje gospona Antolkovića plav dječak, šišaka koje mu vise iznad široko otvorenih očiju, s vječnim osmijehom dječaka, na žilavim čvrstim nogama debitirao za prvu momčad Dinama. Stari i iskusni loptački vuk, Milan Antolković, na pitanje novinara Tko je bolji, Bonić ili Senzen?, glatko je odrezao – Mlinarić!

Do kraja sezone 1977/78 osamnaestogodišnji Marko okusio je dres prvotimaca u Dinamu pet puta. Dakako, najradije se sjeća 10-minutne premijere (s Olimpijom 0:1) te Sarajlija kojima je i gol ubacio (3:3). „Predivno je zaigrati za prvu momčad. Joj, kad grune s tribina! Bojim se dići pogled, pokušavam biti sasvim pribran. Ipak, čujem svaki povik, žamor i uzdah, pljesak pogotovo.“

U ljeto iste godine, nakon odlaska Antolkovića s plave klupe, na mjesto trenera dolazi Vlatko Marković. I Mlinka je više na klupi nego u igri. Na početku je igrao klasično lijevo krilo, dribler uz aut liniju i centaršutevi pred protivnička vrata. Međutim, trener Marković prebacio je Marka u sredinu i od broja 11 tražio totalnu igru, a iznad svega golove. Nepovjerenje prema njemu raste, tvrde da je spor, da ima spušten tur i da ne može biti dobar igrač. Iz banjalučkog Borca zove ga Bazić (bivši trener Dinama, op.a.), u Maksimiru nemaju ništa protiv, ali on je uporan, želi se dokazati. „Na žalost, ni Đalma Marković mi nije davao priliku. Priznajem, bio sam očajan, čak sam pomišljao i da napustim nogomet.

 

revija DinamoTek u siječnju 1981. za australske turneje, Miroslav Blažević čini obrat: „Sine, eto ti desetka, nju nose samo najbolji.“ Zasuzile su oči golobradom momku, zaiskrile od veselja. Prigrlio je dres i – više ga nije ispuštao iz ruku. Tada je započela Mlinarićeva era. Mlinka je postao najbolja 'desetka' u zemlji. Ćiro ga je preporodio, prepoznavši u njemu veliku vrijednost. I nije požalio. Marko je bio jedan od ključnih figura legendarne Dinamove generacije '82 koja je osvojila naslov državnog prvaka nakon duge 24 godine čekanja.

U jednom razgovoru 1982. za reviju Dinama legendarni Franjo Wolfl izabrao je za sugovornika Marka Mlinarića, a na pitanje zašto baš Mlinarića, odgovorio je: „Zato jer ga najviše cijenim od svih naših navalnih igrača. Za mene se kaže da sam bio igrač odluke, da sam rješavao utakmice, a ja mislim da je to danas Mlinka. On je taj u Dinamovoj navali koji može i mora odlučivati našim utakmicama.“

Godine 1983. Marko je uspio osvojiti s Dinamom svoj drugi Kup Jugoslavije (prvi osvojio 1980., op.a.) ali ne i obraniti titulu prvaka države. Odlazi Ćiro, Dinamo je u slobodnom padu, Marko odlazi u vojsku. Bile su to teške godine kluba. Međutim, Ćiro Blažević se ponovno vraća za trenera, a Mlinka iz vojske. Dinamo se diže. A nakon odlaska Srećka Bogdana iz kluba, Mlinka preuzima najveću Dinamovu počast, kapetansku vrpcu. Kolika je odgovornost kapetana u momčadi najbolje opisuje izjava Miroslava Blaževića: „Za mene on je ja na terenu. Zadužen za stvaranje atmosfere u sastavu, on je glavni mobilizator, on mora misliti svojom glavom, on ima praktički neograničena ovlaštenja.

 

Sa kapetanskom vrpcom na ruci i kao 25-godišnjak sam je deklasirao Željezničar (na svoj rođendan! op.a.) s tri pogotka. Godine 1987. bio je proglašen za igrača godine u Jugoslaviji!  

A kako bi opisali stil igre Marka Mlinarića? Imao je sve. Dribling, start s mjesta, brzinu, izdržljivost, suptilnu tehniku, pregled, pas-igru, centaršut, udarac, ideju. Onizak, čvrst i zbijen, neodoljivo podsjećao na velikog maga svjetskog loptanja, Argentinca Maradonu. Bilo ga je užitak gledati. Suigrači su jedva čekali Markovu ljutnju. Tada zgrabi loptu, sjuri se od gola do gola, poput tornada, ne mareći za prepreke i prijetnje. Dakako, najviše je dao u ulozi graditelja. Žongler. Međunarodni kalibar.

Nogometni uzori bili su mu Kobeščak i Rora. „Nisam vidio svog prvog trenera Zdenka Kobeščaka kako igra, no pričali su mi da je bio odličan igrač. Kao učitelj, on mi je sve pokazao, mnogo me toga naučio i bio mi uzor. A volio sam i Roru, Jako mi se sviđao kao igrač. Čak sam katkad kao dječak govorio da sam Rora. Žao mi je i što nisam na djelu vidio Štefa Lamzu, za njega mi pričaju da je bio sjajan.“  

U Dinamu je proveo punih 15 godina. I na oproštaju od plave boje – Budućnost. I poraz. Šteta što dekor nije bio odgovarajući. Tribine su trebale biti ispunjenje do posljednjeg mjesta, iz 60.000 grla trebalo se oriti: Mlinka, Mlinka!, a Marko se oprostio pred gotovo praznim Maksimirom. Buket cvijeća i umjetnička slika, tek nešto povika s najvjernije strane, s istočnog stajanja, i to je bilo sve.

 

La vie en France

Reprezentacija

Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1983. do 1988. i upisao je 17 nastupa uz jedan pogodak. Međutim, ostat će mrlja u reprezentativnoj karijeri. Jer kad je igrao najbolji nogomet, nije bio pozvan na Svjetsko prvenstvo 1982. Iako ga je povremeno prepuštanje boemštini stajalo niza reprezentativnih nastupa, bilo je uočljivo šikaniranje od strane ostalih izbornika. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 1990. godine u, sad već legendarnoj, prvoj utakmici protiv SAD-a.

U navijačkim srcima modre boje ostala je praznina kada je Mlinka napustio Maksimir. Bilo je to u zimu 1987. godine kada se zaputio u francuski Auxerre. Za ono doba transfer je bio velik, iako nikada nije saznao koliko su ga doista platili. Pričalo se o 800.000 dolara… U Auxerreu je proveo dvije godine te dijelio svlačionicu s legendama francuskog nogometa kao što su Eric Cantona i Basile Boli.

Čuvenu vinorodnu regiju Auxerre zamijenio je 1989. godine Azurnom obalom. Francuski Hollywood, Cannes, grad filma, blještavila, sunca i mora. Tu je igrao s još jednim velikanom francuskog nogometa, Zinedine Zidaneom. Sve do 1991. godine.

Mlinkina francuska karijera nekako je išla po sistemu toplo – hladno. Čas med i mlijeko, čas kruh i voda, od poteza superiornog nogometnog znalca, do kakvog netalentiranog početnika, od prve momčadi i glavnog veznog, do rezervne klupe i totalno bezveznog. Ipak, njegove igračke vrijednosti, bile su u prvom planu.

U jednom razgovoru prije povratka u Hrvatsku za Sport magazin izjavio je da „bez Zagreba zaista ne mogu. Izuzetno sam senzibilna i emocijama podložna osoba. Nedostaju mi prijatelji, društvo, zagrebački trgovi i parkovi. Gdje god odem, stalno mislim na Zagreb.

 

„Vraćam se u Dinamo!“

Nakon početka rata u Hrvatskoj Marko se vraća kući. Međutim, ne tamo gdje je želio, kako je izjavio u već spomenutom intervjuu. „Nakon Cannesa želim se vratiti u Dinamo! Želja mi je igračku karijeru završiti u Zagrebu.“

Prije nego li mu se ta želja ostvarila, igrao je dvije i pol sezone za Segestu iz Siska. Tako se tek početkom 1995. vratio u plavo jato. Mlinka ponovno na Maksimiru. Iako već u godinama, kada se nogometaši polako opraštaju od zelenog travnjaka, Mlinka je bio junak sezone 1995/96. Sezone kada je klub osvojio svoju prvu duplu krunu u svojoj povijest! „Dvostruka kruna bila je kruna moje karijere“ – izjavio je Marko te 1996. godine. Posljednju službenu utakmicu u plavom dresu odigrao je u Moskvi, u kupu UEFA protiv domaćeg Spartaka. Tad su modri ponovno nes(p)retno ispali iz europskih natjecanja.

Tako legendarni naslov iz 1982. godine nije ostao usamljeni pokal jedne prebogate vitrine u kojoj su pohranjeni Dinamo, Auxerre, Cannes i Segesta.

Nakon završetka igračke karijere, posvetio se trenerskom pozivu. Od 1997. radi kao trener u Dinamovoj nogometnoj školi Hitrec-Kacian. 

 

Za kraj nekoliko rečenica drugih nogometaša o Mlinariću.

Dražan Jerković: „Svojedobno sam pogriješio u vezi Mlinarića, nisam pretpostavljao da će postati veliki nogometaš. Smatrao sam da nije 'ono pravo', međutim izrastao je u pravog nogometnog asa.“ (prosinac 1984.)

Zlatko Vujović: „Fenomenalan igrač, neuhvatljiv. S njim je moguća svaka suradnja u napadu. Odlično surađuje, ne stavlja sebe u prvi plan. Nisam imao priliku promatrati Lamzu, stariji poznavatelji nogometa tvrde da ga je Mlinka dostigao.“ (lipanj 1985.)

Mehmed Baždarević: „Mlinka je počeo kao lijevo krilo, pa je i danas vidljivo da se više drži lijeve strane. Probojniji je od mene, mnogo bolji i ofenzivnije. Ja sam jači u defenzivi. Zbog svih kvaliteta, a ne samo zato što mi je odličan prijatelj, ubrajam ga u najbolje igrače Jugoslavije…“ (studeni 1985.)