O klubu

O klubu

U ovom tekstu možete pročitati o povijesti našeg kluba kroz određene etape. Klikom na ime etape dobit ćete više informacija o tom razdoblju.

Ovdje možete pronaći kratak pregled u kojem su istaknuti najvažniji trenuci kroz povijest Građanskog, Dinama i Croatie. Od osvajanja raznih prvenstava i kupova do europskih uspjeha poput finala Kupa velesajamskih gradova 1963. godine i osvajanja istog natjecanja 1967. godine.

Političke prilike u Zagrebu i Slavoniji početkom 1911. godine bile su vrlo teške. Bilo je to vrijeme jakog nametanja mađarizacije u svim područjima života. Zakon o nazivima mjesta s isključivo hrvatskim imenima koji je još 1907. godine donio Hrvatski sabor u Zagrebu nikada nije dobio dopuštenje mjerodavnih mađarskih vlasti da se i provede. Naprotiv, još iste godine ministar trgovine ugarske vlade Košut predložio je Ugarskom saboru u Budimpešti na prihvat zakon pod imenom “Željeznička pragmatika”, prema kojem se trebala ozakoniti i provesti mađarizacija na željeznicama u Hrvatskoj i Slavoniji. To je u stvari značilo uvođenje isključivo uporabe mađarskog jezika na našim željeznicama, pa su svi namještenici i dužnosnici željeznica u Hrvatskoj bili dužni ovladati mađarskim jezikom. Protiv tog prijedloga ministra trgovine u Ugarskom saboru u Budimpešti energično su ustali hrvatski zastupnici provodeći preko mjesec dana oštru opstrukciju u Saboru, služeći se svojim istupima isključivo hrvatskim jezikom. Hrvatski narod odobravo je tu borbu svojih zastupnika, koji se nisu plašili prijetnji oružanom intervencijom ministra predsjednika Weckerlea. Sabor u Budimpešti na kraju je ipak prihvatio predloženi nacrt “Željezničarske pragmatike” koja je poslije godinama bila stalni kamen smutnje između Ugarske i Hrvatske. 

Nezadovoljstvo silnom mađarizacijom stalno je raslo, a u takvoj atmosferi pronijela se tijekom ožujka 1911. godine Zagrebom vijest, koju su objavile i Dnevne novine, da će se u gradu osnovati poseban mađarski klub (“Zagrabi magyar torna klub”) koji je za inat zagrebačkim sportskim klubovima HAŠK-u, PNIŠK-u, Concordiji i Croatiji, odreda učlanjenim u Hrvatski športski savez, trebao postati član Mađarskog nogometnog saveza. Uprava MAV-a (Mađarskih državnih željeznica) odlučila je tom klubu, osim klupskih prostorija, staviti na raspolaganje i dva uređena igrališta, te mu u svakom pogledu izlaziti u susret, kako bi građane Zagreba kao i sportaše uvjerila da se radi o ozbiljnom i važnom pothvatu i kako bi privukla što više članova i simparizera. K tomu je uprava Mađarskih državnih željeznica obećala voditi brigu o sređenom materijalnom poslovanju kluba, što je u ono vrijeme svim sportskim klubovima bio osnovni i glavni problem. No građanstvo je dobro shvatilo cilj te brige koja je vodila još jačoj mađarizaciji. Stoga je bila razumljiva potreba za osnutkom još jednog hrvatskog kluba u kojem bi bili zastupljeni svi staleži grada Zagreba. HAŠK je svakako učinio jako puno, ali se nije mogao jače suprostaviti tim tendencijama, a Croatia, PNIŠK i Concordija još manje. Svima je u borbi za sportskom samobitnošću trebala svježa pomoć, pa su započeli razgovori I pripreme skupine zainteresiranih za osnutak takvog kluba. U tim su razgovorima živo sudjelovali i neki članovi HAŠK-a predvođeni Hinkom Wurthom, kao i PNIŠK-a, čiji je glavni agitator bio Andrija Mutafelija, kasnije i prvi predsjednik Građanskog. Bila je to prva konkretna reakcija na vijesti da Mađari nastanjeni u Zagrebu, a posebno namještenici na državnoj željeznici, osnivaju svoj mađarski nogometni klub. Budući osnivači Građanskog išli su i dalje, te su živom usmenom propagandom nastojali nagovoriti što više mladeži, posebno sportaša da budu nazočni na osnivačkoj skupštini mađarskog nogometnog kluba sazvanoj za srijedu, 12. travnja 1911., godine te da povicima, upadicama i glasnim negodovanjem spriječe rad te skupštine.

Usporedno s tim, održan je 9. travnja 1911. godine u novoj pivnici u Draškovićevoj ulici (danas je tamo zgrada HT-a) prvi javni sastanak sportaša Zagreba radi osnutka novog hrvatskog kluba. Prisutni su s velikim oduševljenjem pozdravili nakanu da se u Zagrebu, uz postojeće vodeće hrvatske klubove HAŠK (1903), čiji su članovi bili akademičari, Concordiju (1906), koja je u to doba bila još jedan klub srednjoškolaca te Croatiju osnovanu 1907. godine, osnuje i jedan klub građana grada Zagreba svih profesija. odlučeno je da se pripreme ubrzaju te da se već 13. travnja održi i konačan javni dogovor svih zainteresiranih sportaša i prijatelja sporta. Ujedino je građanima Zagreba upućen poziv da tom sastanku prisustvuju u što većem broju i da na taj način odgovore na odluku o osnutku mađarskog kluba u Zagrebu i njihovo nastojanje da raznim obećanjima o dobrim namještenjima na željeznici privuku i istaknute igrače iz hrvatskih klubova, kako bi njihov klub bio najbolji. Skoro svi nazočni svrstali su se zatim u povorku i pjevajući hrvatske rodoljubne pjesme i protestirajući protiv mađarizacije Hrvatske, krenuli iz Draškovićeve ulice prema Glavnom kolodvoru i zatim u Mihanovićevu ulicu do omražene zgrade Prometne uprave državnih željeznica. Putem su se sportašima priključili i brojni građani, a kada je povorka stigla pred zgradu, demonstranti su kamenjem porazbijali gotovo sve prozore te dvokatnice. Ubrzo je stigla i policija, te po običaju, brutalno reagirala. No, Hrvati su postigli svoj cilj i skupština mađarskih inicijatora novog kluba je prekinuta. Štoviše, uspjeh prosvjeda bio je potpun jer se odustalo od osnutka mađarskog kluba koji nikada nije osnovan.

Ubrzo nakon osnivačke skupštine, 26. travnja 1911. godine, igrači Građanskog odigrali su 21. svibnja prvu javnu utakmicu protiv rezervne momčadi HAŠK-a. Utakmica je održana na srednjoškolskom igralištu, iza današnje zgrade muzeja "Mimara", kao predigra susretu HAŠK - Pesci Athleticai Club. Rezervna momčad HAŠK-a pobijedila je neiskusne i neuigrane igrače Građanskog s 5:1. Prvu pobjedu nogometaši Građanskog izborili su 25. lipnja, igrajući također na srednjoškolskom igralištu zvanom "Elipsa", kada su svladali nogometaše Croatije sa 6:1. Igrači Građanskog trenirali su inače na igralištu u Tuškancu, u neposrednoj blizini gradskog vodovodnog rezervoara, gdje se gotovo svakodnevno iza 14 sati okupljalo i preko trideset igrača. Da će klub kasnije imati mnogobrojnu publiku, moglo se već tada vidjeti po mnogim znatiželjnicima koji su dolazili promatrati treninge svojih budućih ljubimaca. Igrači su u početku nosili ukusne prugaste crveno-žute dresove, da bi kasnije odabrali plavu boju grada Zagreba. Igralište Građanskog je otvorio vođa hrvatskog naroda i predsjednik HSS-a Stjepan Radić, u nazočnosti velikog broja gledatelja i članova uprave Građanskog na čelu s predsjednikom Leonardom Grivičićem, a blagoslovio ga je župnik crkve svetkog Marka, monsinjor Svetozar Rittig. Od tada pa sve do završetka Drugog svjetskog rata, Građanski je svoje utakmice u Zagrebu uglavnom igrao na svom lijepom, pravom nogometom igralištu bez atletske staze, na kojem je kontakt s publikom bio mnogo neposredniji. Svoje najslavnije godine Građanski je ispisao na tom terenu, na njemu su se "rodili" i njegovi sjajni juniori Branko Zebec, Vladimir Čonč, Ivica Ožegović, Branko Režek, Zlatko Bučar i mnogi drugi kasnije vrsni nogometaši. Igralište Građanskog bilo je od 1945. do 1948. godine i domaći teren Dinama, što je također jedan od dokaza kontinuiteta plavog kluba, koji govori da poslijeratna zagrebačka nogometna publika nije slučajno prišla Dinamu i da ga je smatrala nasljednikom Građanskog.

U doba između dva svjetska rata klub je razvio rivalitet sa drugim zagrebačkim klubom, HAŠK-om, a poslije kada je pokrenuta Narodna Liga Kraljevine Jugoslavije na nacionalnoj razini 1923., najveći rivali Građanskog izvan Zagreba ubrzo su postali BSK Beograd i Hajduk iz Splita.

Tijekom 1920-tih i 1930-tih, Građanski je postao najpopularniji zagrebački klub i dobro poznat širom Europskog kontinenta osvajanjem pet naslova prvaka Kraljevine Jugoslavije (1923., 1926., 1928., 1937., 1940. i dva puta su završili drugi: 1925. i 1939.) te nastupima u MITROPA CUP-u tri puta (1928, 1937. i 1940.). 1928. godine Građanski je ispao nakon dvije utakmice u četvrtfinalu od čehoslovačke Viktorije Žižkov s ukupnim rezultatom 4:8. Devet godina kasnije, Građanski je ponovno rano ispao poslije ukupnog rezultata 1:6 od Genova 1893 FBC. 1940., klub je pobjedio mađarskog suparnika Újpest FC (ukupno 5:0) u četvrtfinalu, da bi kasnije nesretno ispao od Rapida iz Bukurešta u polufinalu. Nakon što su obje utakmice završile bez pogodaka, odigrana je treća utakmica na neutralnom igralištu u Subotici, koja je završila 1:1. Rapid je prošao u finale nakon bacanja novčića, ali finalna utakmica (protiv Ferencvárosa) nikada nije odigrana jer je započeo Drugi svjetski rat.

Tijekom tog perioda klub je odigrao mnogobrojne prijateljske susrete, najznačajnije su: 1-0 gostujuća pobjeda protiv FC Barcelone 1923. godine, 3-0 protiv FC Vienna 1924. godine, 1-1 protiv Juventusa 1926. godine, 2-1 protiv Ferencvarosa 1931. godine, domaćih 0-0 protiv reprezentacije Brazila 1934. godine, 4-1 protiv Rapida Wien, domaća 5-1 pobjeda protiv Liverpool FC i gostujućih 4-4 s Heartsom 1936. godine te 1-0 i 3-0 protiv Juventusa 1937. godine.

Na reprezenativnoj razini tijekom tog vremena, igrači Građanskog često su nastupali za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije, najviše na Olimpijskim igrama, Balkanskom Kupu te kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Međutim 1929. godine zbog odluke da se nogometni savez Jugoslavije preseli iz Zagreba u Beograd, hrvatski nogometaši su bojkotirali nacionalnu vrstu.

Nakon što je okupirana od strane Sila Osovine 1941., Kraljevina Jugoslavija više nije postojala, a sportska natjecanja u zemlji su ukinuta. Jedina iznimka bila je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koja je uživala u miru kao članica Sila Osovine, tako da se na području NDH nastavilo održavati sportska natjecanja s uglednim hrvatskim klubovima. Četiri takva prvenstva su održana (1941, 1941–42, 1942–43 i 1943–44) ali samo drugo i treće prvenstvo je odigrano do kraja, s Građanskim kao pobjednikom u sezoni 1943. i prvim mjestom u sezoni 1941. koja nije završena. Građanski je također osvojio prvi Hrvatski Kup 1941. pobjedom protiv Concordije.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Građanski je bio jedan od najboljih klubova Europe, ako ne i svijeta. Najistaknutije utakmice bile su protiv mađarskog prvaka Nagyvarad AC (2-0, 1-0, 1-1, 4-0) godine 1944. godine i 1-0 pobjeda protiv osvajača kupa Trećag Reicha, FC Vienne. Momčad je također bila na turnejama u Švicarskoj i Bugarskoj gdje je zabilježila odlične rezultate. Period do 1941. do 1945 bio je jedan od najuspješnijih; klub je imao najbolje igrače koju su mogli pobijediti svakog protivnika na svijetu i odličnog trenera Martona Bukovija.

Također, za vrijeme Drugog svjetskog rata, Nezavisna Država Hrvatska bila je članicom FIFA-e i nacionalna vrsta odigrala je 15 službenih prijateljskih utakmica između 1941 - 1945. Nacionalna momčad se u velikoj mjeri sastojala od igrača Građanskog (Milan Antolković, Ivan Belošević, Zvonimir Cimermančić, Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Svetozar Džanić, Franjo Glaser, Ivan Jazbinšek, August Lešnik, Mirko Kokotović, Branko Pleše, Gustav Lechner, Franjo Wölfl, Florijan Matekalo, Antun Pogačnik), i u početku vođena tajnikom Građanskog, Jozom Jakopićem. Igrači Građanskog postigli su sva četiri pogotka u prvoj službenoj utakmici Hrvatske reprezentacije (protiv Švicarske, 2. travnja 1940., 4:0). Također, plave majice Građanskog nosili su Hrvatski reprezentativci na utakmici protiv Bugarske, 11. travnja 1942, (6:0). Kako su oboje momčadi izabrale crvenu boju kao glavnu boju svojih dresova i Bugarska je stigla samo s crvenim dresovima, Hrvati su pristali zamjeniti boju svojih glavnih dresova sa plavim dresovima Građanskog.

Nakon Oslobođenja klub je odlukom novih vlasti s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu, transformiran u Dinamo. 

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.

Nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, a za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Márton Bukovi. 

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskog i odmah zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom postao članom državne "Velike četvorke". Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. Pedesete su također bile vrhunske godine u kojima je Dinamo dva puta bio prvak dok im je 1951. izmaklo prvenstvo unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, klub je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu, a izvanredne rezultate u Europi je postigao tijekom šezdesetih. Prvo je 1961. dosegnuo polufinale Kupa kupova, potom dvije godine kasnije finale Kupa velesajamskih gradova da bi taj prestižni trofej osvojio 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.

Pored međunarodnih uspjeha iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje iz sezone 1968./69. kada je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde, ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima tu prednost prokockao da bi na koncu završio drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim pa ni psihološkim faktorima već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su, bez ijednog trofeja, bile sušno razdoblje s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč manjku titula Dinamova popularnost bila je golema te su Modri redovito bili pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke koja je sa suspendiranim Edmondom Tomićem u momčadi u prvom kolu 1978./79. pobijedila s 2:1. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.

Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981./82. ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.


Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. godine. Nakon tog pothvata idućih nekoliko sezona Dinamo je proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove vrativši se u vrh jugoslavenskog nogometa tek koncem desetljeća kada je dvaput okončao na drugom mjestu iza tada najjače europske momčadi - Crvene Zvezde.

Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam nacionalnih kupova.

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od boljih na području srednje Europe. Time je klub potvrdio da je Zagreb kolijevka našeg nogometa. 

Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena 14. veljače 2000.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba bilo između 2006. i 2013. kada je Dinamo osam godina zaredom osvajao naslov prvaka Hrvatske. 

Dinamo je u domaćoj ligi postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića u sezoni 1996./97. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 92 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006./07. do 8. kola 2007./08. nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je tada bio statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.), Villarrealom od 2:0 (2010.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Četiri puta je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1999., 2000., 2011. i 2012.) i pet puta u Europa ligi (2005., 2008., 2009., 2010. i 2013.).

Dinamo je također ključni sportski temelj uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije koja je prema podacima FIFA-e s početka 2013. godine 4. momčad svijeta (preko 60% igrača reprezentacije bivši su ili sadašnji igrači Dinama (Badelj, Vrsaljko, Modrić, Eduardo, Ćorluka, Vukojević, Kranjčar, Leko, Čale, Pokrivač, Mandžukić, Vida, Lovren, Drpić, Pranjić, Schieldenfeld), a preko 80% mladih igrača koji su u posljednjih 5 godina uključeni u A reprezentaciju potiču iz Dinama.

Svakako želimo istaknuti da je Dinamo najpopularniji nogometni klub u Hrvatskoj sa 1.6 milijuna navijača (istraživanje GFK, listopad 2010.) te da je popularnost kluba i broj navijača u inozemstvu proporcionalna s popularnošću u Hrvatskoj.

12.4.2011. na skupštini Dinama skupštinari kluba jednoglasno su izglasali novi prefiks u nazivu našeg kluba. Prefiks NK mijenja se u GNK što znači građanski nogometni klub. Na taj način povodom 100 godišnjice kluba želi se dodatno istaknuti ukupna povijest Dinama

`