Predsjednici kroz povijest

Predsjednici kroz povijest

Počeci

Godine gospodnje 1911. stvorena je jedna priča, priča koja kreće ovako. U svijetu su se te godine počele prikazivati prve iskre koje će kasnije zapaliti stari kontinent. Ali, ne samo u svijetu. Stanje u Austrougarskoj monarhiji isto nije bilo idealno. Jačala je nacionalna svijest brojnih naroda unutar monarhije, pa tako i u Hrvatskoj. Tad je jedno tajno hrvatsko društvo odlučilo, kako bi se osnažila nacionalna svijest za samostalnom domovinom Hrvata, da se osnuje jedan nogometni klub koji bi povezao cjelokupno stanovništvo Zagreba. A, kasnije bi se ideja prelila i na ostale dijelove hrvatske zemlje. Naime, tad je postojalo veliki animozitet između Concordije i HAŠK-a. Građanski je trebao biti ideja da se dvije 'zaraćene' strane pomire i okrenu poglede na budućnost.    

Međutim, vjerojatna je ona druga (popularnija) priča. To je ona da su se u jeku mađarizacije Hrvatske i pokušaja osnivanja mađarskog kluba u Zagrebu, građani i sportaši ujedinili i odlučili osnovati klub svih građana grada na Savi.

U svakom slučaju, na prvom sastanku (13. travnja) kad se odlučilo osnovati novi hrvatski klub, okupilo se preko 300 sportaša i građana, što je za ono vrijeme bio pravi rekord. Na tom sastanku u Frankopanskoj 8 izabran je privremeni ad hoc odbor koji je imao dužnost u što kraćem roku sastaviti pravila kluba i da ih predloži skupštini na prihvat. Već 19. travnja sastao se ad hoc odbor da bi na sjednici članovi zajednički prodiskutirali nacrt pravila koja će se predložiti na prihvat konstituirajućoj skupštini kluba sazvanoj za 26. travnja u Budjejovačkoj restauraciji, u zgradi Prve hrvatske štedionice.

Izvor: svi dinamovi predsjednici, 2008.

Točno prema dogovoru održana je i osnivačka skupština Prvog hrvatskog Građanskog ŠK uz veliki odaziv zainteresiranih sportaša. Budući da je skupštinu otvorio i pozdravio prisutne jedan od najzaslužnijih inicijatora za osnutak kluba Krunoslav Pavić, pročitao je pravila kluba koja su prihvaćena. Jednoglasno je izabrana prva uprava kluba na čelu s predsjednikom Andrijom Mutafelijom. Predsjednik Mutafelija riješio je i materijalno pitanje tako što je klubu predujmio novac za nabavku svih potrebnih rekvizita. Trebalo je nabaviti sve novo i to za dvije kompletne momčadi (g. Mutafelija bio je zastupnik poznate engleske sportske kuće William Shillcock) i uz otplatu od mjesečnih 5 kruna on je Građanskom otvorio konto, na koji je klub redovno otplaćivao svoj u ono vrijeme prilično veliki dug.

Na početku svog životnog puta, Građanski nije bio velik i snažan klub. To je postao tek nakon završetka I. svj. rata kad je na čelu s predsjednikom Weintraubom postao najbolji klub u Zagrebu. Ubrzo se klub etablirao kao jedan od najboljih u Srednjoj Europi. U tzv. Zlatnom dobu kluba (1918-1928) predsjednici su se prečesto mijenjali, a mnogobrojni uspjesi kluba dovodili su do trzavica i kriza. Takva jedna kriza zahvatila je klub krajem 1929. i trajala je nekoliko godina. Naime, u periodu velike svjetske financijske krize, ni Zagreb nije prošao neokrznuto. Klub, koji je najveći prihod dobivao od članstva i prodaje ulaznica, više nije mogao računati na taj izvor financiranja jer je kriza osiromašila građanstvo. Iz jednog problema ubrzo je nastao i drugi. Bez sredstava klub više nije mogao otplaćivati dug za izgradnju stadiona (1924.) pa je zamalo bankrotirao. Kao 'šlag na tortu' u to vrijeme dogodila se i kriza vodstva, kad su čak stariji članovi odlučili osnovati novi klub – Građanski 1911.

Pod vodstvom predsjednika Željka Bergera klub se ponovno počeo oporavljati sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, a bi dolaskom Premroua, Joze Jakopića i Josipa Torbara ponovno postao ponos Zagreba.

Novinar T.Židak u jednom članku tvrdi: „da je Građanski bio židovski klub u kojemu su predsjednici, potpredsjednici i glavni financijeri bili industrijalci i bogati obrtnici.“ Građanski nije bio „židovski“ (u Zagrebu je postojao 'židovski' Makabi), nego hrvatski klub. Da, imao je članove židovske pripadnosti, jer su raspolagali s velikim kapitalom. I da, Građanski je bio momčad obrtnika (za razliku od HAŠKa – akademičari i Concordije – srednjoškolci), a najveći obrtnici u gradu bili su zagrebački Židovi. Klub je bio nacionalno orijentiran, stoga je bio 'utvrda' HSS-a, Stjepana Radića i Vladka Mačeka.

Klub je ponovno išao ulaznom putanjom ponavljanja stare slave, prije nego li ga je u tom naumu zaustavio II.svj. rat. Dolaskom nove vlasti i stvaranjem nove države klub postaje jedan od najjačih u Europi, ali ratna zbivanja nisu mu dopustila da to u potpunosti dokaže. Čak je jednom Helmut Schon izjavio: „Tada, mi (Dresdener) i Građanski bili smo najbolje momčadi Europe.“ Zanimljivo da je za vrijeme rata, predsjednike kluba (tzv. povjerenike) birao Državni vođa športa. A kako su se oni smjenjivali, tako su bili smjenjivati i povjerenici u klubovima.

 

Sudbonosna 1945. godina

Dolaskom (još jedne) nove vlasti, u svibnju 1945. godine, dolazi najkontroverznija godina u povijest zagrebačkog nogometa. Tad je počinjen svojevrsni kulturocid ZG loptanja. Događaje iz proljeća 1945. detaljnije ćemo uskoro opisati u odvojenom članku, dok ćemo ovdje prikazati kronologiju.

5. svibnja ministar narodnog zdravlja Narodne Vlade Hrvatske, Dr. Aleksandar Koharović potpisao je komesaru Ivici Medariću ovlaštenje „da preuzme do daljnjega nadzor nad cjelokupnom imovinom kao i arhivom slijedećih klubova: HŠK Građanski…

4. lipnja ministar narodnog zdravlja Federalne države Hrvatske , Dr. Aleksandar Koharović donosi odluku: „Rješavam da se raspuste uprave svih športskih saveza, potsaveza, župa, klubova… na području federalne Hrvatske, a koje su djelovale za vrijeme okupacije do oslobođenja.

8. lipnja u 'Vjesniku' osvanuo je članak: „Poziv športašima G.E.C. da dođu na osnivačku skupštinu Fizkulturnog društva komunalnih poduzeća, koja će se održati…“

9. lipnja u 18 sati u kino-dvorani Gradskih poduzeća u Gundulićevoj ul. Br. 32, V. kat. Tad se održala osnivačka skupština FD Dinamo.

Nažalost, svi aktivni sudionici tadašnjih događaja (i oni ostali koji su bili kompetentni) ispričali su različite verzije priča (neki nikad nisu niti iznijeli svoj stav) koje su uvelike ovisile o društvenim i političkim prilikama u doba kad su izjavljene.

Na čelu prve uprave Fiskulturnog društva komunalaca Dinamo bio je predsjednik ing. Herman Mattes, a dužnost prvog pročelnika nogometne sekcije obavljao je Ico Hitrec. No, zbog neslaganja s politikom uprave društva, Ico Hitrec već krajem 1945. godine daje ostavku, a na mjesto pročelnika dolazi bivši član Građanskog Rudolf Sabljak. Pročelnici su u stvari bili predsjednici te najraširenije i jedino solventne sekcije u društvu.

Ubrzo se naziv društva mijenja iz FDK u ŠD (Športsko društvo) Dinamo, da bi se dolaskom Josipa Kolara za predsjednika 1950. klub osamostalio i izašao je iz velikog sportskog društva koje je imalo 17 sekcija. 

 

Nedorasli tradiciji ZG-nogometa

 (USKORO OPŠIRNIJE)

 

Popis predsjednika

Rođen 1883. u Zagrebu, umro 3. studenog 1970. u Zagrebu. Andrija Mutafelija bio je jedan od osnivača kluba, prvi predsjednik od 26. travnja 1911. do 17. siječnja 1914. Kao član PNIŠK-a bio je jedan od prvih igrača nogometa u Zagrebu od 1903. do 1906. Po zanimanju trgovac šešira s vrlo uglednim salonom šešira u Ilici 6. 
 
26. travnja 1911. održana je osnivačka skupština Građanskog u Budjejovačkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionice. Prva uprava djelovala je u sastavu: Andrija Mutafelija predsjednik, Krunoslav Pavić dopredsjednik, Hinko Seyfert tajnik, Stjepan Stary blagajnik, Rudolf Rožić oružar i odbornici: Aleksandar Klakočer, dr. Josip Reberski, Hinko Wurth i Ivan Todt. Izabrana uprava prihvatila se posla velikom odlučnošću i brzinom. 
 
Andrija Mutafelija nije samo prvi predsjednik, nego i čovjek koji je vodio sve akcije u stvaranju velikog kluba. 
Rođen 1884. godine u Novoj Gradiški, umro 16. veljače 1956. u Zagrebu. Dušan Žestić bio je drugi predsjednik Građanskog i igrač Građanskog. Za predsjednika je izabran na III. redovnoj godišnjoj skupštini kluba održanoj 17. siječnja 1914 u prostorijama gostionice Baki u Draškovićevoj ulici 9 na kojoj je i odobreno vraćanje u članstvo HŠS-a zbog svojedobnog nezadovoljstva sudjelovanjem na prvom prvenstvu Hrvatske i Slavonije. Na dužnosti je ostao samo četiri mjeseca.
gnkdinamo.hrMilan Baki rođen je u Bjelovaru 1886., a umro je u Zagrebu 28.11.1917. Na izvanrednoj skupštini kluba 2. svibnja 1914. dotadašnji predsjednik Dušan Žestić se zahvalio, a jednoglasno je za predsjednika izabran Milan Baki, dotadašnji dopredsjednik, dok je za dopredsjednika izabran Matija Vidić. 
 
Milan Baki potječe iz ugledne građanske obrtničke obitelji u kojoj su se mnogi bavili sportom. Kao predsjednik Građanskog, Milan Baki je znatno pridonio vraćanju kluba u Hrvatski športski savez HŠS) nakon što je momčad purgera godinu dana ranije demonstrativno napustila natjecanje za prvo nogometno prvenstvo Hrvatske i Slavonije. Za ratnih godina vodio je računa o tome da igrači i članovi Građanskog, koji nisu bili pozvani u vojsku, održavaju vezu s klubom na taj način što bi se redovito jednom tjedno sastajali u prostorijama gostionice "Baki" u Draškovićevoj ulici 9. Uspjeli su izboriti odobrenje nadležnih vlasti, 26. listopada 1914., prema kojem se sportskim klubovima pod nadzorom "Odbora za priređivanje sportskih utakmica u korist Crvenog križa", dopuštalo u Zagrebu organizirati nogometne utakmice. 
 
Brinuo se za što veći broj nastupa purgera u tim teškim ratnim danima. Bila je to ispravna politika, koja je u kasnijim poslijeratnim godinama donosila klubu uspješne rezultate. 
Bio je bivši igrač PNIŠK-a i HAŠK-a. Nakon što su klubovi krajem kolovoza 1918. dobili i službeno odobrenje za obnovu djelovanja, Artur Weintraub bio je izabran prvim predsjednikom obnovljenog Građanskog. Agilan rad uprave odmah je došao do izražaja jer se klub popeo dotad neslućenih visina. Postao je najbolji u Zagrebu. Potkraj 1918. godine napustio je, nažalost, Zagreb i Građanski njegov tako zaslužni predsjednik Weintraub preselivši se u inozemstvo. Njega je u vodstvu kluba naslijedio Hinko Rosenberg.
Tijekom međuratnog razdoblja Hinko Rosenberg-Rožić posjedovao je međunarodno transportno i kamionično zastupstvo "Internationale" sa sjedištem na Jelačićevom trgu 1 i skladištem u Vodovodnoj 20 u Zagrebu. Vrlo uspješan poduzetnik i veliki sponzor Građanskog. U to doba bio je i član najužeg vodstva najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, a jedno vrijeme bio je i predsjednik Građanskog. 
 
Na tekućem računu Hrvatske banke d.d. ostavio je 676.015 dinara neposredno prije ili odmah po uspostavi NDH kad je emigrirao u inozemstvo. U povijesti kluba ima istaknuto mjesto, a posebno je bio angažiran za dolazak u klub Bernarda Hugla i Marka Rajkovića.
Početkom 1919. godine Građanski, kao uredan klub, počinje pod vodstvom Hinka Rosenberga stjecati ugled ne samo u sportskim krugovima, već i među građanstvom. Klub je znatno napredovao pojačan nekolicinom igrača iz Austrije. Hinko Rosenberg se posebno zalagao za dolazak stranih trenera.  
Rođen 1873. u Pragu, umro 26. lipnja 1933. u Zagrebu. Bio je konzularni liječnik Čehoslovačke Republike. Kao dugogodišnji član Građanskog od 1930. do 1932. obnašao dužnost predsjednika kluba. U njegovo vrijeme u klub dolazi jedan od najvećih navalnih igrača Građanskog Aco Živković, popularni "Šimšir". Svojim autoritetom uspio je sa članovima uprave prevladati krizu rezultata i krizu rukovođenja, stvarajući optimalne uvjete za novi procvat kluba. 

izabran kao konzularni liječnik u konzulatu Čehoslovačke 1919.

tolike zasluge za naš šport, i koji je dao inicijativu zza liječnički pregled igrača. 

 

 

 

-gospodarstvenik Stjepan Krasnik (1881-1943).

-financijski stručnjak

-predsjednik ZNP-a 1922

Željko Viktor Berger rođen je 1891. u Zagrebu. Tekstilni stručnjak prije Drugog svjetskog rata osnivač i vlasnik, tehnički upravitelj u tt TIBEC, poduzeća tekstilne industrije u Zemunu. Bio je vrlo angažiran u nogometnom sportu. Isticao se kao jedan od najuspješnijih predsjednika Građanskog i dugogodišnji vrlo aktivni član najužeg vodstva kluba. Obnašao je i dužnost predsjednika Zagrebačkog nogometnog podsaveza (ZNP-a). U njegovoj molbi za puštanje sina Viktora na slobodu 1941., Željko Berger pozvao se na svoje sportske zasluge ističući kako je "bio onaj koji je poveo slavni Građanski na čuvenu turneju u Španjolskoj i tako u svijetu propagirao hrvatsko ime, jer Građanski nije nikada drugačije nastupao." Uz njegovo ime kao predsjednika kluba vezana je svijetla stranica našeg kluba, jer je to bila prva velika turneja zagrebačkih nogometnih purgera.
 
Čini se da je bar do ožujka 1942. radio u svojoj bivšoj tvornici te bio zaštićen kao nužno potreban stručnjak za preradu umjetne strune. Bez njega zasigurno prve ratne godine tvornica nije mogla djelovati. Sin Viktor stradao je u nekom od logora na Velebitu ili na Pagu. Željkova sudbina nije poznata, jer mu se zametnuo svaki trag. No, u povijesti naših predsjednika ostat će zapisan kao jedan od najzaslužnijih za uspon Građanskog.  
Industrijalac (Perušić, 18.IV.1891.- Buenos Aires, 1.XI.1948.). Trgovački zanat učio u Otočcu. U Zagrebu radio kod raznih trgovaca dok nije 1916. otvorio trgovinu u društvu, a potom samostalno. Od mladosti pripadao starčevićanskoj misli i tradiciji, te materijalno pomagao protujugoslavenske akcije. Za Kraljevine Jugoslavije izvrgnut prijetnjama. Bio je među osnivačima Hrvatskog radiše. Kao veliki poklonik planinarstva obišao sve hrvatske planine. 
Jedna od najutjecajnijih ličnosti za vrijeme NDH. Nastavio je također širiti svoje poslove, stekavši ugled jednog od najbogatijih ljudi u državi. Njegov najveći pothvat bio je tvornica šećera 'Sladorana' u Županji. 
U provinciji Entre Rios pokušao je ostvariti svoj san o velikom industrijskom gradu, ali ga je u tim i drugim planovima prekinula smrt.
Rođen 1892. u Rijeci, umro 1965. u Caracasu.
Rođen 6. veljače 1889. u Šarengradu kraj Vukovara, umro 19. svibnja 1949. u Zagrebu. Bio je predsjednik Građanskog u tzv. zlatno-plavim godinama purgera. U Razdoblju od 1924. do 1928., momčad je dva puta osvojila naslov prvaka Jugoslavije (1926. i 1928.). Posebno je efektno završeno prvenstvo 1928. bez ijednog poraza, samo je susret sa SK Jugoslavijom iz Beograda završio neodlučenim rezultatom. Momčad purgera je svojim značajnim uspjesima na zelenom polju, kao i u susretima s inozemnim klubovima, privukla veliku pozornost građana Zagreba. Najistaknutiji igrači bili su Emil Perška, Maks Mihelčić, Braco Babić, Gustav Remec i Rudi Hitrec. 
 
 
A

Javni bilježnik dr. Mile Miškulin započeo je s radom u lipnju 1933. Njegovo sjedište bilo je u Dalmatinskoj ulici 2 u Zagrebu.

Kad je stupila na snagu Zakonska odredba o ukidanju javnog bilježništva 1941. dr. Mile Miškulin bio je na mjestu javnog bilježnika kao sudskog povjerenika za deseti uži okoliš, od petnaest, koliko ih je bilo u sjedištu kotarskih sudova I. i II. u Zagrebu.

Rođen 1892. u Rijeci, umro 1965. u Caracasu. Predsjednik kluba (1932.-1936.), član najužeg vodstva kluba do 1941. Jedan od važnih mecena i sponzora Građanskog. U Budimpešti završio studij prava. Potječe iz obitelji goranskih pilara, dobar poznavatelj svjetskih jezika. Nakon studija brzo je stekao čelne pozicije u nekoliko industrijskih poduzeća stranog kapitala, koja su se bavila eksploatacijom drva. Bio je jedan od najznačajnijih izvoznika drva u Italiju i Španjolsku. Na posjedima u Slavoniji uzgajao plemenite pasmine konja, goveda i svinja. Kao jedan od najuspješnijih hrvatskih kapitalista međuratnog razdoblja, neko je vrijeme zagrebački gradski zastupnik, predsjednik industrijske i trgovačke komore u Zagrebu. Blizak Vlatku Mačeku, novčano je pomagao HSS-u.
 
U prvoj godini NDH-a na poziv vlasti, sudjelovao je kao savjetnik i pregovarač pri sklapanju nekoliko trgovinskih ugovora. Kasnije je pao u nemilost te je neko vrijeme proveo u sanatoriju dr. Đure Vranešića u Zelengaju. Radi razmjene zarobljenika, posredovao je u kontaktima između partizana i Nijemaca. U ljeto 1944. prebjegao je partizanima. Nakon rata iselio se iz Jugoslavije te se, nakon kraćeg boravka u SAD-u, 1950. nastanio u Venezueli. Uložio je novac u industriju, ali je ubrzo ostao bez ičega. Osiromašen, zaposlio se kao radnik na farmi pilića. Potom radio u turističkoj agenciji, koja nakon nekoliko godina postaje njegovim vlasništvom.  Kao čelnik Građanskog, s klubom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1937. i 1940. godine. Bio je bliski suradnik predsjednika Građanskog, dr. Josipa Torbara. Poslije rata, 1945. godine, obnašao je neko vrijeme dužnost predsjednika Fiskulturnog odbora Zagreba (FOZ-a).
Rođen 12. travnja 1889. u Krašiću, umro 6. siječnja 1963. u New Yorku. Bio je predsjednik Građanskog od 1936. do 1941. Član uprave kluba postao je 1932., obavljajući dužnost dopredsjednika do imenovanja za prvog čovjeka kluba, u razdoblju koje se smatra zlatnim poglavljem Građanskog. Uz njegovo su ime vezani mnogi bitni događaji. Dolazi trener Marton Bukovi, stvorena je jezgra prvaka 1937. i 1940., glavni tajnik postaje Jozo Jakopić i kao ministar pošte, telegrafa i telefona jako je angažiran u stvaranju Hrvatske športske sloge 1939. godine, boreći se za ravnopravnost klubova u Kraljevini Jugoslaviji. Posebno je skrbio o tome da klub ima što više sponzora i što bolji juniorski kadar. 
 
Za ime vrlo uspješnog predsjednika dr. Josipa Torbara vezan je i niz velikih pobjeda kluba, primjerice nad slavnim Liverpoolom (5:1), s Brazilom 0:0 i nad BSK-om u Beogradu (4:0). Zaslužan za dovođenje Lešnika, Wolfla, Cimermančića i Glasera. Društveno vrlo aktivan, bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza i pjevačkog društva "Sljeme". Među vrlo angažiranim sponzorima bili su i njegovi suradnici u Upravi Građanskog: dopredsjednici Gustav Deutsch pl. Maceljski, Otto Konig, ing. Stjepan Crneković i dr. Maksimilijan Petanjek. Osim njiga, u vrlo kvalitetnoj upravi kluba isticali su se Juraj Dupelj, viši savjetnik Kraljevske banske uprave, Vjekoslav Turkalj, direktor Tipografije, prof. Milan Graf, dr. Jerko Šimić, Otto Singer i Maksom Gelb. Cilj im je ujedno bio uređenje igrališta na Koturaškoj cesti za koje su bili pripremljeni planovi buduće nadogradnje koju je zaustavio Drugi svjetski rat. 
 
Gimnaziju pohađao u Požegi i Zagrebu, gdje je završio Pravni fakultet i stekao doktorat. Odvjetničku pisarnicu otvorio 1919. u Zagrebu. Istaknut političar, član HSS-a. U vladi Cvetković-Maček 1939. ministar pošta i brzojava. U NDH više puta zatvaran. U vezi s pučem Lorković-Vokić bio je u rujnu 1944. uhićen i zatočen u Lepoglavi, ali je pušten uoči sloma NDH. Emigrirao početkom svibnja u Austriju i Italiju, a zatim u Argentinu, gdje pokreće akciju za okupljanje demokratski orijentiranih Hrvata. 

-glavni tajnik HNS-a 1940-41

Izvor: Tko je tko u NDHPravnik (Zagreb, 9.VI. 1899. - Zagreb, 21.X.1945.). Završio je pravni fakultet, stekao doktorat i bavio se odvjetništvom. Krajem 1920ih bio je potpredsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza. Nakon uspostave NDH imenovan je državnim tajnikom u Predsjedništvu Vlade, a od 30.X.1944. predsjednikom Hrvatskog državnog patentnog ureda. Postavljen je i za pročelnika Ustaškog stožernoga stegovnog suda, na kojoj dužnosti ostaje do sloma NDH. Vojni sud u Zagrebu osudio ga je na smrt u kolovozu 1945.
 
-prvi predsjednik Građanskog 1911.
Šport, 1943.Rođen je 1911. u Lavovu u Ukrajini, umro u Zagrebu 1959. godine. Posljednji predsjednik Građanskog, na čijoj je dužnosti bio sve do 1945. Kao predsjednik kluba doveo je dva izvrsna nogometaša, Gustava Lechnera i Ernesta Dupca, koji su se odlično uklopili u modru purgersku momčad u kojoj su nastupali sve sami reprezentativci. Bio je tako predsjednik jedne od najjačih momčadi u povijesti kluba. Zahvaljujući Prevendaru, iz NK Ličanin 1944. godine došao je Stjepan Bobek, kasnije jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Skrbio je o tome da za juniore Građanskog kao tehnički referent radi slavni igrač purgera Dragutin Braco Babić. 
 
Iako je bjesnio Drugi veliki rat, pa su se prvenstvene utakmice skraćene lige igrale isključivo u Zagrebu, podupirao je međunarodni program održavanja susreta s poznatim njemačkim, mađarskim i austrijskim momčadima, vodeći sa svojim najbližim suradnicima politiku jačanja momčadi kako bi i dalje imala ugled jednog od najjačih sastava u Srednjoj Europi. 
Šport, 1943.Rođen je 1911. u Lavovu u Ukrajini, umro u Zagrebu 1959. godine.
Legendarni Ico Hitrec bio je prvi pročelnik nogometne sekcije Dinama. Rodio se 13.IV.1911. u Zagrebu, a umro 11.X.1946. u Zagrebu. Hitrec je bio pojam. Najbolji nogometaš kojega smo ikada imali! Igrao je centarfora i spojku. "Visok, plećat, snažnog udarca objema nogama, nepredvidljiv u svojoj briljantnosti, nikad nisi znao što će napraviti, kamo će s loptom... Apsolutni dribler", tako je Icu oslikao legendarni francuski izbornik Gabriel Hanot. Prvi je i najmlađi hrvatski nogometni profesionalac. S  HAŠK-om je 1937/38. osvojio prvenstvo Jugoslavije te iste godine proglašen je najboljim hrvatskim nogometašem. Nakon osnivanja NDH postaje dužnosnik u čelništvu HNS-a. Od srpnja 1941. član je Tehničkog odbora, od 1942. najužeg vodstva HNS-a. Kako je bio popularan za vrijeme NDH pomogao je brojnim zagrebačkim židovskim obiteljima da pobjegnu iz zemlje. 
 
Nakon završetka rata u njegovom uredu održan je u lipnju 1945. godine sastanak na kojemu je osnovan Dinamo. I upravo je on predložio ime kluba. Postoje mnoge nepotvrđene varijante predloženog imena. Od toga jer je ime Dinamo bilo u to vrijeme popularno u istočnoj Europi pa sve do toga da je kao uzor izabran kijevski Dinamo, odnosno zbog "utakmice smrti". Neki svjedoci toga povijesnog skupa, na kojemu su glavnu riječ vodili Ico Hitrec i Ivica Medarić, prepričali su jednu znamenitu Icinu rečenicu: "Dinamo je konspirativno ime za Građanski, a Mladost za HAŠK".  
 
Razočaran mnogim stvarima u poslijeratnom nogometnom Zagrebu, potkraj 1945. napustio je Dinamo i prešao kao trener u OŠK Mladost iz Zagreba. Umro je u bolnici Merkur od perforacije čira na želucu. Koban je bio tako banalan zdravstveni problem. "Tati je pozlilo, pa ga je brat Rudolf, liječnik internist, odvezao u bolnicu. Ondje su čekali kirurga (kućnog prijatelja, dr. Vitauša) koji ga je trebao operirati, no on je iz nekog razloga zakasnio, nastupila je sepsa i u tom spletu nesretnih okolnosti tata je umro" - ispričao je Tomislav Hitrec. Nažalost prerana smrt zaustavila je ovog velikana zagrebačkog i hrvatskog nogometa u poslu u kojem je mogao još jako puno dati. 

 

Rođen 1909. u Osijeku, umro 2. veljače 1976. u Zagrebu. Predsjednik SDK (Sportskog društva komunalaca) Dinamo koji je osnovan 9. lipnja 1945. u Električnoj centrali u Zagrebu, Gundulićevoj 32, u kojoj je bio generalni direktor. Sportsko društvo imalo je 17 sekcija, među kojima je nogometna bila najpopularnija i najprivlačnija. Za prvog pročelnika nogometne sekcije imenovao je proslavljenog nogometnog reprezentativca Icu Hitreca. Glavni igrači novoformiranog kluba bili su igrači Građanskog: Lešnik, Wolfl, Cimermančić, Kokotović, Pleše, Urch, Antolković, Reiss, Medarić, Duković i Dubac te po četvorica iz HAŠK-a i Concordije, te nekoliko darovitih nogometaša koji su pristupili Dinamu. To su braća Horvat (Ferraria), Bože Senčar, Strnad, Strugar (ZET), Reberski (Ličanin), Etlinger (Šparta) i Dogan (ZET). 
 
S obzirom na popularnost slavnih igrača Građanskog, Dinamu je od osnutka pristupila i najbrojnija zagrebačka nogometna publika, simpatizeri Građanskog. Dinamo je prihvatio i plavu boju purgera, kao domaćin igrao je na igralištu Građanskog, koje se 1945. prozvalo novim imenom, "Pobjeda". Trener Građanskog, Marton Bukovi nastavio je s radom u Dinamu, a i maser je bio iz Građanskog, Franjo Vanča Žlof. Godine1947. u Dinamo je došao i proslavljeni centarhalf Građanskog Ivan Jazbinšek. Dinamo je od samog početka smatran nastavkom Građanskog, što je 2001. godine na Skupštini i sankcionirano. Dinamo je 26. travnja u Staroj gradskoj vijećnici u Ćirilometodskoj ulici 5. organizirao proslavu 90. obljetnice Građanskog, osnovanog 1911. godine.
gnkdinamo.hrRođen 16. veljače 1915. u Varaždinu, umro 6. studenog 2000. u Zagrebu. Igrao nogomet u VŠK iz Varaždina i HŠK Uskok iz Zagreba. Jedan od osnivača FD Dinamo (Fiskulturno društvo) 1945. godine u kojem je obavljao dužnost pročelnika (danas predsjednika) nogometne sekcije 1946. godine. Bio je u svom dugom 25-godišnjem radu u Dinamu i tajnik, tehnički referent i član Upravnog odbora. Vrlo aktivan, posebno angažiran u međunarodnim poslovima i izgradnji i dogradnji stadiona u Maksimiru. Kao istaknuti sportski dužnosnik, djelovao je u nogometnoj organizaciji Fiskulturnog odbora Zagreba (FOZ), Fiskulturnog saveza Hrvatske (FISAH), HNS-a i JNS-a. 
Rođen 5. rujan 1921. u Brežicama, umro 28. prosinca 1997. u Zagrebu. U Dinamu je kao čelnik kluba proveo 25 godina (1947.-72.). Obnašao je dužnosti pročelnika kad je klub prvi puta osvojio naslov prvaka poslije rata (1948.), glavnog tajnika (1951.-56.), osvojen Kup Jugoslavije (1951.), državno prvenstvo (1954.), dopredsjednika (1956.-57.), glavnog direktora, osvojeno državno prvenstvo (1958.), Kup Jugoslavije (1960., 1963., 1965. i 1969.), KVG (1967.). 
 
Kao izvrstan organizator, Otto Hofman znatno je pridonio uspjesima i ugledu kluba. Smatra se najuspješnijim šefom Dinamove administracije u povijesti kluba. Kao vrstan sportski diplomat, jednako uspješan na domaćem i međunarodnom planu. Jednako su ga cijenili njegovi najbliži suradnici i široko i brojno Dinamovo članstvo, kao i čelnici najjačih klubova u državi. Organizator brojnih vrlo uspješnih turneja u Europi i svijetu. Zbog dovođenja Vladimira Čonča iz Lokomotive u Dinamo, potkraj 1952. zajedno je s Ivicom Kolićem, tadašnjim predsjednikom Dinama, doživotno diskvalificiran. Kazna je zbog svoje neopravdanosti brzo ukinuta. 
 
Otto Hofman jedan je od najtrofejnijih dužnosnika kluba s 9 osvojenih trofeja. Zajedno s tadašnjim čelnicima kluba (Dragom Božićem, ing. Mirkom Barišićem, dr. Ivom Prodanom i ing. Antom Todorićem), zbog krivih optužbi, insinuacija i podvala na organizaciji kanadsko-američke turneje, 1971. godine morao napustiti klub nakon četvrt stoljeća marljivog i korisnog rada i vrlo uspješnog djelovanja. Bio je to veliki gubitak za klub, jer je Hofman u pedesetoj godini života bio u naponu snaga i mogao je svojim bogatim iskustvom još puno dati svom voljenom Dinamu. U tri navrata (1948., 1955. i 1970.) pokušao je sa skupinom istaknutih igrača i članova uprave i igrača (Sabljak, dr. Jerko Šimić, dr. Ivo Sremac, Wolfl, Jazbinšek, Antolković i Hugl) kod ondašnjih vlasti vratiti ime Građanski. Kada se u tome nije uspjelo, vrlo aktivno je sudjelovao u ideji stvaranja i kreiranja novog klupskog znaka 1969. godine. 
 
Iako je između 1990. i 1995. sudjelovao na sastancima bivših igrača i članova Uprave Građanskog koji su se u našim klupskim prostorijama zalagali za povrat slavnog purgerskog imena, to nije doživio. Dinamo je proglašen slijednikom Građanskog tek 2001. godine, čime je svakako zadovoljena povijesna činjenica i povijesna istina, kao i ispravljena povijesna nepravda. 
Rođen u Zagrebu 1911., umro 22. srpnja 1972. u Zagrebu. Bio je nogometaš Građanskog potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća. U sukobu starih i mladih, kada su se u najvećoj krizi kluba 1929. stvorile dvije momčadi Građanskog, pristupio je mladima. Od suigrača s kojima je igrao treba istaknuti Mirka Kokotovića, Hermenegilda Kranjca, Rudija Kralja, Maksa Mihelčića, Zvonimira Stankovića i Antuna Gumhaltera. Predsjednik Dinama (pročelnik) bio je 1949. godine,  naslijedio ga je Josip Kolar. Bio je sretan što duh Građanskog u Dinamu nikada nije nestao. 
Rođen 13. prosinca 1923. godine u Zagrebu. Sudionik NOB-a i poslije Drugog svjetskog rata na raznim odgovornim dužnostima, čelnik komisija i ministar. Prije odlaska u Beograd na ministarsku dužnost u saveznoj Vladi, od 1949. do 1951. godine predsjednik je Dinama. S Dinamom je 1951. osvojio Kup Jugoslavije. Trebao je osvojiti i naslov prvaka, ali je naša momčad nakon briljantnog proljeća, s pet bodova prednosti na kraju jesenskog prvenstva, iz tri utakmice osvojila samo jedan bod. 
 
U njegovo doba klub se osamostalio i izašao je iz velikog sportskog društva koje je imalo 17 sekcija. Josip Kolar imao je veliku ulogu u dovođenju Bernarda Hugla za trenera naše momčadi. Kao predsjednik kluba, zdušno se uključio u akciju stadion u Maksimiru. S velikim povjerenjem pratio je dobar stručni rad trenera Hugla, pružajući mu svesrdnu potporu u odgoju i stvaranju novih prvotimaca. Potkraj 1967. izabran za predsjednika Grada Zagreba, koji je poslije "hrvatskog proljeća" 1972. godine položaj morao napustiti. Nakon njega za prvog čovjeka Zagreba dolazi Ivo Vrhovec. Josip Kolar, zvan "Matek", jedan je od trojice zagrebačkih gradonačelnika (uz Ivu Vrhovca i Branka Mikšu) koji je časno obavljao dužnost predsjednika našeg kluba. 
Rođen 15. listopada 1919. u Šišanu, umro 22. srpanj 2007. u Zagrebu. Uz brojne istaknute dužnosti u Gradu Zagrebu, bio je predsjednik općine Medveščak i glavni direktor tvornice NEVA. U Dinamo je došao 1951. godine, a od 1952. do 1956. obnašao je funkciju predsjednika kluba za čijega je mandata Dinamo osvojio prvenstvo 1954. Ostao u klubu još godinu dana kao dopredsjednik, pa se ponovno vratio 1962. godine na poziv Ivana Šibla i ostao na dopredsjedničkoj dužnosti sve do 1969. 
 
Uz njegovo ime vezani su mnogi događaji iz bogate povijesti kluba. Organizirao je veliku turneju 1953. u Urugvaju. Suspendiran zajedno s Ottom Hofmanom zbog dovođenja Čonča iz Lokomotive. Kolić je s direktorom Hofmanom, trenerom Jazbinšekom i tehničkim referentom Wolflom stvarao veliki Dinamo koji će se moći ozbiljnije suprotstaviti s najboljim momčadima Jugoslavije. 
 
Bio je predsjednik ZNP-a od 1963. do 1970. te HNS-a od 1971. do 1976. Nakon što je uoči finala KVG predsjednik Ivan Šibl dao neopozivu ostavku, Kolić je kratko vrijeme bio v.d. predsjednika. 
Rođen je 1915., umro u Puli 3. rujna 1968. godine. Bio predsjednik kluba od 1956. do 1959. godine te je u tom periodu klub osvojio treći naslov prvaka države. Zaslužan je za dovođenje bivšeg igrača Građanskog, Gustava Lechnera za trenera prve momčadi i igračkih imena kao što su Irović, Šantek ili Pašić. 
Rođen 28. listopada 1917. u Virovitici, umro 30. ožujka 1989. u Zagrebu. Kao mladić igrao nogomet u NK Metalcu iz Zagreba, a 1941. pristupa partizanima. Nakon rata dobio je čin generala i proglašen narodnim herojem. Dugogodišnji glavni direktor HRT (1956.-64.), poslanik Sabora Hrvatske i Skupštine SFRJ. Pod optužbom da je hrvatski nacionalist, bio je prisiljen napustiti politički život.
 
Jedan od najvećih predsjednika u povijesti kluba (1959.-1967.). Za njegova mandata klub je osvojio Kup Velesajamskih gradova, tri kupa Jugoslavije (1960., 63. i 65.). Iako je tada Dinamo imao jednu od najboljih momčadi u državi, nije uspio osvojiti nacionalno prvenstvo. Razočaran u stanje u nogometu, da je poznati intervju u Vjesniku u kojem je javno kritizirao stanje u nogometu. Bio je borac za poštene, prave sportske odnose u najpopularnijem sportu u državi. I nakon što je dao ostavku na čelu kluba, redovito je bio na utakmicama kluba.
 
Umnogočemu zaslužan za dovođenje Branka Zebeca kao trenera 1966. godine. Najbliži suradnik bio mu je direktor kluba Otto Hofman.
 
Jedne nedjelje na prvenstvenoj utakmici s Vojvodinom, Ivan Šibl je kao gosta doveo velikana hrvatske književnosti Miroslava Krležu. Bilo je to 18. rujna 1960. godine. Dinamo je izgubio 2:4. I vjerojatno je nakon te, za Dinamo crne nedjelje, opet napisao: "Nigdar ni bilo da ni nekak bilo..." Kada ga je Šibl pitao za dojam, rekao je: “Dosadno, meni je to strašno dosadno!”
Rođen 1913. u Senju, umro 4. studenog 1989. u Zagrebu. Kao svestrani sportaš bavio se atletikom, nogometnom i veslanjem. Funkciju predsjednika obnašao od 1967. do 1970. te se može pohvaliti osvojenim Kupom maršala Tita 1969. godine. Naslijedio je na dužnosti Ivana Šibla, jednog od najvećih predsjednika kluba. Veliku pozornost polagao je u nogometnu školu Hitrec-Kacian. 
 
U sezoni 1968./69. uspio je angažirati strane suce, nažalost samo za jednu polusezonu. Za svog mandata dva puta bio je domaćin predsjedniku FIFA-e, Englezu Sir Stanleyju Rousu. Težio je jačanju kluba na međunarodnoj sceni, tvrdeći da ne zaostajemo za najboljim svjetskim igračima. 
Rođen je 25. srpnja 1926. u Zagrebu. Bio je ljubitelj zagrebačkog sporta, predsjednik je Organizacijskog odbora B-skupine Svjetskog prvenstva u hokeju koje je 1966. održana na Šalati. Predsjednik Dinama od 1970. do 1972. godine. Čim je došao na dužnost, podržao je prijedlog struke da angažira proslavljenog trenera našeg nogometa - Zlatka Čajkovskog. Stvorena je dobra momčad koja, nažalost nije ostvarila željeni cilj - osvajanje prvenstva. Godine 1970. kvalitetno organizirao obilježavanje 25. obljetnice Dinama te je na toj proslavi, održanoj u dvorani "Moša Pijade" u Vukovarskoj aveniji u Zagrebu, službeno prihvaćen znak Dinama s crveno-bijelim kockicama koji su igrači nosili već 1969. godine. 
 
Borio se za ravnopravnost u nogometnoj organizaciji u vrijeme žustre rasprave o ustavnim amandmanima. Hrabor je izdržao neobjektivne napade na klub i vodstvo puta nakon turneje po SAD i Kanadi 1971. godine. Nakon sjednice u Karađorđevu dao je 1972. godine ostavku na čelu kluba, ali je svojim radom i istupima ostavio neizbrisiv trag. 
gnkdinamo.hrRođen je 13. studenog 1930. u Markuševcu kraj Zagreba. Obnašao dužnost predsjednika kluba od 1972. do 1980., te je jedan od najuspješnijih predsjednika našeg kluba. Preuzeo dužnost od Drage Božića koji se nakon "hrvatskog proljeća" morao povući. Poznat po želji da se Dinamo obnovi igračima iz naše nogometne škole Hitrec-Kacian. I tu je odigrao presudnu ulogu. Angažirao je za trenera Mirka Bazića, trenera iz naše škole nogometa. Trener Bazić počeo je postupno priključivati Zlatka Kranjčara, Zajeca, Vlaka, Ivkovića, Mlinarića, Deverića i braću Cvetković u prvu momčad. 
 
U dobro izbalansiranoj momčadi klub je svake sezone bio sve bolji te je počeo igrati značajnu ulogu u domaćem prvenstvu. Tako smo u sezoni 1978./79. osvojili naslov prvaka. No, dogodio se presedan. U administrativnom natezanju Suda i JNS-a, Hajduk je ispao pobjednikom tog prvenstva. Slijedeće sezone uspio je Vlatko Marković osvojiti kup Jugoslavije te je tako Vid Ročić dobio satisfakciju koju je pošteno zaslužio. 
 
Bio je ugledni gospodarstvenik koji je znao gospodariti u Dinamu. Htio je stvoriti jaku momčad za međunarodnu pozornicu. U Dinamo došao 1970.,  povukao se iz klupskog vodstva 1982., kad je zaokružio svoj klupski život naslovom prvaka 1982. godine. Također, doveo je Miroslava Ćiru Blaževića iz Rijeke. 
Rođen 10. prosinca 1939. godine u Podvorcu kraj Zeline. Istaknuti društveno-politički radnik osamdesetih godina prošlog vijeka. Obnašao funkcije generalnog direktora ZET-a, predsjednika Privredne komore Zagreba, direktor INA-e u Beču. U upravi kluba od 1972. godine kao dopredsjednik te je ostao na toj dužnosti osam godina.
 
Godine 1980. prvi je "listopadni" predsjednik Dinama, a funkciju je preuzeo od Vida Ročića. Kao predsjednik Dinama, Potlaček je zajedno s Ročićem doveo Miroslava Ćiru Blaževića na trenersku klupu plavog kluba. Pokazao se to izvrsnim potezom budući da je Blažević donio klubu naslov prvaka nakon 24 godine čekanja i kup Jugoslavije 1983. 
Rođen 1924. u Prugovu kod Đurđevca, umro 1989. u Zagrebu. Bio dugogodišnji predsjednik Raketno-nautičkog saveza Hrvatske i predsjednik Auto-kluba Zagreb. 1981. godine izabran za predsjednika NK Dinamo, a na funkciji je ostao sve do 1984. godine. Bio je na čelu kluba kad je osvojeno državno prvenstvo 1982., nakon 24 godine posta. 
 
Kao istaknuti nastavnik i pedagog, Đuro Prilika odgojio je brojne generacije časnika protuzračne obrane. Spada među četvoricu predsjednika koja su u poslijeratnom prvenstvu Jugoslavije uspjela s klubom osvojiti naslov prvaka (Hofman 1948., Kolić 1954,. Hercigonja 1958. i Prilika 1982.)
gnkdinamo.hrRođen je 1934. u Dubrovniku. Zaljubljenik u zagrebački sport. Istaknuti bankar, glavni direktor Privredne banke. Istaknuo se nesebičnim i neumornim radom u Odbojkaškom klubu zagrebačke mladosti u kojem je bio do 1978. Barač je pozvan u Dinamo i u jesen 1982. godine preuzima dužnost predsjednika najpopularnije zagrebačke nogometne ekipe. Na dužnosti ostaje samo šest mjeseci i zatim se vraća odbojkaškom klubu sa Save, gdje i dalje uspješno djeluje. 
Svi Dinamovi predsjednici, 2008.Rođen 22. studenog 1931. u Nagykanizsi. Kao dugogodišnji direktor ugledne tvrtke DTR-a, godinama je jedan od najznačajnijih sponzora kluba. Kao predsjednik Dinama djelovao je od 1982. do 1984.  s kojim je osvojio Kup Jugoslavije (1983.). 
Zbog turneje Dinama u San Salvadoru od 30. siječnja do 23. veljače 1983. Tomislav Mraz bio je krivo optužen i tražila se kazna Dinamu i njegova smjena. Zahvaljujući intervenciji istaknutog zagrebačkog političara i sportskog djelatnika Slavka Šajbera, bez argumenta i dokaza, optužbe su prošle bez efekta. Prije gostovanja Dinama u San Salvadoru, ondje su nastupili nogometaši beogradskog Partizana, no bez ikakvih optužbi i insinuacija. 
Tomislav Mraz bio je dugogodišnji član i predsjednik komisije za marketing i propagandu NK Dinamo. Iako nije bio kriv, ipak je morao odstupiti s položaja predsjednika kluba, koji je časno obavljao. 
Rođen 1924. u Prugovu kod Đurđevca, umro 1989. u Zagrebu.
Društveno-politički djelatnik rođen je 1925. godine u Zagrebu. Nakon brojnih dužnosti (direktor Jadran filma i član predsjedništva SSRN Hrvatske), početkom prosinca 1984. postao je predsjednik NK Dinama. Nakon svega nekoliko dana na funkciji, s punim razumijevanjem prihvatio je ideju Fredija Kramera za organizacijom Susreta generacija. Bili su to vrlo dirljivi i od naših starih igrača duboko cijenjeni skupovi. 
Nakon dvije godine odsustva iz Maksimira, velikim angažmanom Ive Vrhovca, vraća se kao trener u klub Miroslav Blaževič koji je među našim navijačima dočekan kao spasitelj. Dolazi do nove smjene generacija koje se jako odrazilo na rezultate kluba. Godina 1986. ostat će u sjećanju kao godina u kojoj je Dinamo u finalu Kupa Jugoslavije u Beogradu protiv mostarskog Veleža izgubio 1:3, i kao godina u kojoj su sve slabosti jugo-fudbala došle do punog izražaja. Posljednje 34. kolo proteklo je u namještaljkama kao nikada prije u prvenstvima države. Tijekom mandata Ive Vrhovca počela je i završila rekonstrukcija stadiona u Maksimiru. Stadion je obnovljen i dobrim dijelom zahvaljujući i činjenici organizacije Univerzijade 1987. godine.
Rođen 11. siječnja 1928. u Slavonskoj Požegi, umro 27. travnja 1990. u Zagrebu. Istaknuti gospodarstvenik, diplomirani ekonomist, koji je godinama bio na odgovornim čelnim mjestima u nekoliko velikih radnih organizacija. Posljednju dužnost u zagrebačkom gospodarstvu obavljao je kao generalni direktor Geotehnike. Jedno vrijeme bio je u diplomaciji, kao generalni konzul u Grazu. Bio je ljubitelj sporta, a kao student u Zagrebu redovito je posjećivao Dinamove utakmice, oduševljavajući se uspjesima voljenog modrog kluba. S veseljem je prihvatio dužnost predsjednika NK Dinamo 1987. godine. Na čelu kluba ostao je godinu dana, prepustivši odgovornu dužnost Zdenku Mehmetu.
Rođen 12. lipnja 1934. u Mariji Bistrici, umro 8. svibnja 1998. u Zagrebu. Diplomirani ekonomist. Igrao nogomet, nastupajući od 1950. do 1954. za NK Bjelovar, od 1955. do 1966. za NK Mladost iz Marije Bistrice, gdje je i završio igračku karijeru. Ostao je u nogometu kao dužnosnik te je tako od 1967. do 1972. bio predsjednik kluba iz Marije Bistrice, a 1988. godine postaje predsjednikom zagrebačkog Dinama, čiji je bio dugogodišnji član i simpatizer. Jedno je vrijeme obavljao i dužnost glavnog direktora Dinama, a 1990. godine bio je član "trijumvirata" ing. Mirko Barišić, Zdenko Mahmet, Milan Artuković, koji je godinu dana obavljao predsjedničku dužnost. Uz nogomet, Zdenko Mahmet bio je zaljubljenik i u skijaški sport. Deset je godina, od 1972. do 1982. predsjednik Skijaškog kluba Medveščak iz Zagreba. Svojim neumornim radom ostavio je dubok trag u svim sportskim sredinama u kojima je djelovao. 
Rođen je 15. rujna 1947. godine u Samoboru, umro je 16. siječnja 2009. u Zagrebu. Doktor ekonomskih nauka. Predsjednikom HAŠK-Građanskog postao je 1991. godine, ali na toj poziciji održao se samo do kraja 1992. Dužnost predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, nakon više godina provedenih na mjestu dopredsjednika, Šoić je obnašao od 1996. do 1997. Vrlo angažiran i aktivan u pripremama za prvi nastup hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj. 
Također je bio predsjednik Komercijalne banke Zagreb te prvi predsjednik Udruženja prvoligaša 1991.-1994. 
gnkdinamo.hrRođen u Đurmancu 13. veljače 1947. godine. Predsjednik zagrebačkog HAŠK-Građanskog 1993. godine. Tijekom njegova mandata klub je promijenio ime u NK Croatia. Predsjednik HNS-a (1997.-1998.) u vrijeme kada je reprezentacija Hrvatske osvojila treće mjesto na SP u Francuskoj 1998. godine. Član komiteta FIFA-e za nacionalne saveze. Ministar trgovine i turizma Republike Hrvatske (1992.-1993.), gradonačelnik Zagreba od 1993. do 1996. godine. Magistar ekonomije. 
U vrijeme njegova obnašanja gradonačelničke dužnosti dovršeni su Importanne centar i hotel "Sheraton", kao i obnovljeni trgovi Ante Starčevića, Petra Preradovića i kralja Tomislava u Donjem gradu u Zagrebu. Također je obnovljen i Medvedgrad.
Rođen 1935. godine u Travniku. Jedan od najtrofejnijih trenera našeg kluba. Od 1993. do 1994. obnašao je dužnost predsjednika NK Dinamo, trenera i vlasnika kluba. U tom razdoblju osvojio je prvenstvo Hrvatske u nogometu 1993. te Hrvatski nogometni kup 1994. godine. 
Kao izbornik reprezentacije Hrvatske, osvojio je s njom na SP 1998. godine u Francuskoj treće mjesto, a na prvenstvu Europe 1996. godine u Engleskoj s našom izabranom vrstom došao je do četvrtfinala. Kao trener Dinama, četiri je puta na stručnom kormilu. Najveći podvig ostvario je 1982. kada je s Dinamom nakon 24 sušne godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije. 
Rođen je 19. kolovoza 1937. u Donjim Kukuruzerima, općina Hrvatska Kostajnica. Umro je 12. lipnja 2013. godine u Zagrebu. Završio je Ekonomski fakultet. Obnašao dužnost predsjednika NK Croatije od 1994. do 1996. godine. Za to vrijeme klub je osvojio naslov prvaka Hrvatske 1996. i pobjednika Kupa Hrvatske 1994. i 1996. godine.  
Najviše će ostati upamćen po tome što je 90-ih godina obnašao dužnost predsjednika Uprave Privredne banke Zagreb. U tome ga je vremenu pratio i glas najomiljenijeg Tuđmanovog bankara. Član Savjeta Hrvatske narodne banke (1991), potpredsjednik saborskog Odbora za financije i državni proračun (1992), saborski zastupnik, HDZ (1992-2000), potpredsjednik saborskog Odbora za financije i državni proračun, HDZ (1992-1995), član Predsjedničkog vijeća za gospodarstvo (1995), predsjednik saborskog Odbora za financije i državni proračun (1995), član Odbora za obilježavanje 15. svibnja kao spomendana Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta (1996), član saborskog Odbora za financije i državni proračun (1996), član Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (1996), član saborskog Odbora za gospodarstvo, razvoj i obnovu (1997).
Rođen je 2. rujna 1962. u mjestu Ivanec u Varaždinskoj županiji. Predsjednik NK Croatia od jeseni 1996. do veljače 2000. Za tri i pol godine, koliko je bio na čelu najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, Croatia je osvojila prvenstvo Hrvatske 1997., 1998., 1999., o dva kupa Hrvatske 1997. i 1998. Sa pet osvojenih trofeja spada među naše najuspješnije predsjednike. Vrlo ambiciozan, istaknuti član HDZ-a, snažno pomagan od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, našeg počasnog predsjednika, poznatog kao velikog navijača Građanskog i Dinama. Nažalost, nije najbolje koristio tu veliku pogodnost da mu je veliki navijač bio i prvi čovjek države. Zbog zaduženosti kluba, dugova i neispunjenih obveza iz ugovora prema igračima, zbog enormnih suma, štetnih za financije kluba, morao je u veljači 200. na izvanrednoj skupštini kluba odstupiti sa čelne pozicije.  
Zlatko Canjuga veliki zaljubljenik u modru boju, tijekom čijeg je mandata naš klub imao značajnu ulogu i u međunarodnoj konkurenciji. Sjetimo se samo trijumfa nad Partizanom, Celticom, Portom, Ajaxom i neodlučene igre s Manchester Unitedom na Old Traffordu. Živio je za ideju da modri klub bude stalni sudionik Lige prvaka.  
Rođen je 5. studenoga 1936. u Levanjskoj Varoši kraj Đakova. Prvi put kao dužnosnik u Dinamu djeluje kao član uprave (1969.-1972.). Tad je kao glavni direktor tvornice CROATIA baterija dao je klubu reklamu, pa su naši igrači nosili na grudima natpis CROATIA. Nakon sjednice u Karađorđevu 1971. godine morao je s ostalim čelnicima kluba (Otto Hofman, ing. Ante Todorić, Drago Božić, dr. Ivo Prodan) podnijeti neopozivu ostavku. U klub se ponovno vraća najprije kao član trojnog predsjedništva (Milan Artuković, Zdenko Mahmet, ing. Mirko Barišić) 1990. godine. Mirko Barišić treći put vraća se u Dinamo 2000. kao predsjednik kluba koji svojim radom i bogatim iskustvom spašava Dinamo kojemu je zbog katastrofalnih financija prijetilo urušavanje. U svom drugom predsjedničkom mandatu s klubom osvojio je 11 prvenstva Hrvatske (2000., 2003., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i 2014.), osam kupova Hrvatske (2001., 2002., 2004., 2007., 2008., 2009., 2011. i 2012.), po čemu je najtrofejniji predsjednik u bogatoj povijesti purgerskog kluba. 
Najzaslužniji što je Dinamo i službeno smatran slijednikom bogate purgerske tradicije, najpopularnijeg prijeratnog zagrebačkog nogometnog kluba Građanski. 90 obljetnica našeg kluba 2001. godine proslavljena je svečanom sjednicom u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, u Ćirilometodskoj ulici. 2011. godine u svečanom ambijentu u HNK obilježen je 100. rođendan našeg kluba. 
Mirko Barišić je dobročinitelj u najboljem smislu te riječi, čovjek koji ulaže sve svoje napore i znanje za dobrobit ljudi naše domovine, našeg kluba i hrvatskog sporta. Osim u Dinamu, gdje je Siemens godinama bio značajan sponzor, najjači sponzor bio je i u Ciboni i vaterpolu klubu Mladost. Većini je poznat kao uspješni predsjednik Dinama, jer ostale aktivnosti nemaju toliki medijski tretman kao što to ima nogomet. 

Rođen 16. srpnja 1959. u Bjelovaru. Njegovi roditelji - pokojni otac Josip i majka Lucija, podrijetlom su iz Zidina, BiH. Dinamov izvršni predsjednik, uz predsjednika Mirka Barišića prvi klupski operativac, dužnosnik koji nakon odlaska glavnog direktora Velimira Zajeca i sportskog direktora Marijana Vlaka, praktički objedinjuje sve najbitnije funkcije. Srednji brat iz obitelji nogometaša Mamića (Stojan i Zoran), i sam nogometaš, junior Dinama (1974.-1976.). U nogometu ostaje kao dužnosnik. Glavni direktor NK Croatia Zagreb (1992.-1994), kada je osvojeno prvenstvo i kup, direktor NK Osijeka (1995.), kada klub prvi put igra u europskim kupovima. Kasnije direktor NK Segeste (1996.), direktor sesvetske Croatije (1997.-1999.). Od 2003. do 2011. izvršni dopredsjednik, a od 12.4.2011. na skupštini Dinama proglašen izvršnim predsjednikom kluba. S klubom osvojio 11 prvenstva Hrvatske i 8 puta nacionalni kup. Član Izvršnog odbora HNS-a od 2004. godine. 
`