Farma zagrebačkih purgera i njeni stanovnici

Farma zagrebačkih purgera i njeni stanovnici

Ovo nije otrcana 'reality' emisija koja se vrti na TV prijemnicima diljem Hrvatske, već priča kako je Građanski sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća zbrinuo svoje igrače. Sve je započelo 1924. godine izgradnjom novog stadion kod Kupske ulice, tad je napravljena tribina na zapadnoj strani igrališta. Ispod tribine bio je uređen prostor za klupske prostorije, svlačionice i ostale sobe koje su poslužile za 'farmu'. Meho Brozović pojasnio je što je bila 'farma': „Stanovao sam, zajedno s još nekim igračima, na igralištu ispod drvenih zapadnih tribina. To se zvala farma. Sjećam se da su igrači prve uvijek davali 'pinklec' za farmu.“ 

Prenosimo cijeli članak iz beogradskog lista 'Vreme' iz 19. veljača 1937. godine.

 

Naši nogometni klubovi postali su neka vrsta dobrotvornih društava. Beogradsko Jedinstvo je stvorilo za svoje igrače 'pansion', a zagrebački purgeri imaju već odavno na svom igralištu jednu sličnu ustanovu za siromašne igrače, koji dolaze iz unutrašnjosti, a nemaju sredstava da se sami uzdržavaju. To je čuvena 'farma'.

Ova 'farma' je po svojem značaju i tradiciji interesantnija od onog pansiona Beograđana, jer je poslužila kao utočište bar pedesetorici igrača Građanskog, od kojih su neki dobili i čast da obuku dres države reprezentacije. Možete zamisliti da ovi 'apartmani' na Koturaškoj cesti nisu bogzna kako otmjeni, ali ipak mogu poslužiti svojoj svrsi. Glavno je da su 'farmeri' zadovoljni.

 

Tko su stanovnici 'farme'?

Stanovnici su igrači purgera: Brozović, Džanić, Kovačević, Župančić, Lazarević i Novak, najnovjia akvizicija Građanskog iz provincije. Osim njih, tu je još i jedan 'civil', vrlo popularni 'Šamika', Po njemu (zove se Vilim Kiš) ne bi ga nitko znao, ali ako u zagrebačkoj sportskoj ulici spomenete njegov nadimak, svaki će vam reći da poznaje Šamiku. On je djete Građanskog, njegova 'katica za sve'. Šamika je upućen u sve tajne kluba i uživa puno povjerenje purgera radi svojih spretnosti. Ako netko treba nešto ispitati – tu je Šamika; ako treba porazgovarati sa zvjezdicom purgera – opet Šamika (Medarić, Kovačević, Pleše). Jednom riječju: on je sposoban mladić i desna ruka purgera, ali bez titule.

 

Farma ima i svoj 'senat'

Radi ovih svojih osobina (nije zabadava židovskog podrijetla) Šamika uživa 'osobiti ugled' i među Farmerima. Oni su ga izabrali za člana njihovog 'senata', koji drži 'sjednice' u 'intelektualnoj sobi“. Farmeri su među sobom dobri prijatelji. Naročito Džanić i Brozović. To se može primjetiti i u igri. Oni tu uvijek jedan drugog nalaze i stvaraju prilike jedan drugom za golove. I na jelu su srodni. Oba dvojica su na glasu kao rekorderi u 'njupanju“. Džanić pojede samo korpu kruha kao predjelo prije ručka (grijeh na dušu Šamiki ako me je slagao). Nije ni čudo. Obojica su u teškoj kategoriji, a mladi su. Obojica nemaju ni 40 godina a teški su zajedno oko 160 kilograma. Kovačević je filigran dečko. On je student filozofije i kao intelektualac također zauzima mjesto u 'senatu' pored Šamike i Vidriha, veterana Građanskog, koji je također stanovnik Farme. Medarić, koji u timu purgera nije igrao još samo golmana i centarfora, malo se pogospodio otkako je postao tata na zimu, ali zato ipak ne napušta farmu. Najmlađi je član farme Župančić, koji je inče privatni činovnik. Simpatični Slovenac se samo smiješka ili zacrveni, kad ga prijatelji počnu zafrkavati. Novak je još – novak, pa se o njemu malo zna. Do prije tjedan dana bio je tu i Pogačnik, koji je ovdje student E.K.V.Š. Ali on je kao ljubitelj zimskih sportova otišao 'na skijanje' u Sarajevo. Purgeri, međutim, nisu imali razumjevanja za ovu njegovu sklonost pa su ga suspendirali od igranja i – što je još gore – izbrisali ga iz platnog spiska.

 

Kako žive farmeri

Farmeri lijepo žive u svom 'Eldoradu'.  Naročito ljeti. Zimi im baš nije tako ugodno. Onaj pusti beton ne da se ugrijati količinom drva koju svaka soba dobije kao dnevni obrok za ogrijev. Evo što o tome kaže Šamika:

- Teško je ugrijati ovu moju ledenicu. Kad stegne mraz, u mojoj se sobi osjećam kao na - mjesecu. Ali ništa zato. Mi smo naučili na to. Nismo badava sportaši. Samo kad pođemo na spavanje – dobro se obučemo.

Farmeri se dobro hrane u jednoj gostionici blizu igrališta. Jela dobiju dosta, samo kažu, da nema dosta – tanjura, i drugog posuđa, tako da moraju jesti na smjene. Nezgodno je samo kad Brozović i Džanić prvi dođu…Tada ostali dugo nemogu doći na red.

Ako neka dobra ženska duša dođe da im pospremi sobe, oni je iz zahvalnosti izaberu za 'miss farme'. Kad se neko od njih brije, onda svi prilažu za tu radnju ponešto. Jedan ima aparta, drugi nožić, treći sapun, četvrti četku, itd. I cijeli pribor je tu. Sloga i solidarnost vlada među njima.

Ponekad pođu i na veselje. Obično, kad prime 'plate'. Slavno bi živjeli Farmeri da ih još tako često ne obilazi trener Bukovi. A on ih, po 'dužnosti' malo steže. Pa ipak farmeri su zadovoljni svojim životom i zahvalni svome klubu, koji se o njima brine.

 

Napisao: D.N.K.

Obrada: povijest.gnkdinamo.hr (Vreme, 19. veljače 1937.

 

`