Nezaboravni Ratko

Nezaboravni Ratko

Bilo je to 18. lipnja 1949. godine kada su svi ljubitelji sporta, ne samo u Zagrebu, nego u čitavoj Jugoslaviji, saznali za vijest, da je Ratko Kacian umro u svojoj 32. godini života. Starije i mlađe generacije sigurno su čule tog izvrsnog igrača navalne petorke plavih. Danas pomoćni teren (Hitrec-Kacian) iza istočne tribine maksimirskog stadiona nosi njegovo ime. Ratko je bio graditelj igre u svim klubovima u kojima je nastupao u svojoj karijeri: u Dinamu, HAŠK-u, Hajduku i Osvitu.
U Dinamo je stigao 1945. godine i u plavom dresu je nastupao sve do smrti 1949. godine.

Starije generacije su pamtile tog čovjeka koji je oduševljavao Zagrepčane kada je nastupao za Dinamo. Prije rata, kada je došao u HAŠK iz Osvita, a i kada je bio nastupao za Hajduk, već onda su njegovi potezi na zelenom polju odavali da je to prvorazredan igrač. Nogomet je Ratko shvatio ozbiljno: marljivim radom, baveći se usput i ostalim sportskim disciplinama, on je nastojao da se što više usavrši i osobito da stekne što bolju tehniku rada s loptom. Još dok je došao u HAŠK, u sredinu u kojoj je igrao Ico Hitrec, najveće ime našega nogometa, čekala ga je jedna velika utakmica. Bio je to susret s "Hungarijom", tadašnjim prvakom Mađarske. Od pet golova, koliko su ih toga dana primili Mađari, Ratko je dao dva i to u prvoj i posljednjoj minuti igre. Toga je dana zagrebačka publika mogla vidjeti odlike, koje su kasnije bile nerazdvojive, kada se pričalo o Ratku Kacijanu: proigravanje bez zaustavljanja, matematički točno dodavanje, precizan udarac, borbeno srce. Igrao je u stilu Ice Hitreca i pobrao pljesak gledalaca. Tako kao Ratko nijedan naš igrač nije se proslavio već u prvoj odgovornijoj utakmici.

Svi, koji su Ratka poznavali osobno, znali su ga kao tihog, discipliniranog i povučenog čovjeka, koji je prije svega poštivao fair igru i upravo zbog toga znao se revoltirati zbog nesportskih ispada na terenima. Nije trpio nečistu borbu. On sam nikada se nije trebao poslužiti nedopuštenim sredstvima, jer je bio gotovo neprelazan. No, uvijek je priznavao boljega od sebe.

Još kao igrač HAŠK-a postao je trener i to u momčadi u kojoj je sam igrao. Poslije rata trenirao je zagrebački Milicioner, a također je bio instruktor nogometne škole u Zagrebu, u kojoj su se odgojili mnogi igrači. Dinamu je dao jednu od najvrjednijih generacija juniora.

Ratko je bio neprekidno aktivan: na prvoj utakmici jugoslavenske reprezentacije poslije rata (u Pragu) on je bio u navalnome redu. I na Olimpijadi u Londonu 1948. godine zabilježeno je njegovo ime. Iste godine Dinamo osvaja državno prvenstvo, a Ratko na grudima nosi značku fiskulturnika - on je prvi nogometaš koji je osvojio tu značku. Sav u pokretu, agilan, marljiv, uporan i srčan, pravi borac i sportaš, Ratko je te godine morao odustati od nastupa na terenu, od sportskih borbi. Obolio je i njegova bolest zabrinula je sve koji su ga poznavali. Tadašnji Dinamo, koji je po mišljenju stručnjaka u ondašnjem sastavu bio naša najbolja momčad poslije rata izgubio je čovjeka kojemu je teško naći zamjenika.

Teško je pronaći ovakvu radilicu. Poput Matthewsa, Ratko je svojim suigračima znao izrađivati takve prilike za postizanje gola, da je idealnije teško i zamisliti. On je rijetko kada davao golove, ali malo ih je bilo, koji nisu bili "njegovi". U subotu 18. lipnja 1949., kada su se mnogi navijači još uvijek nadali, da će se Ratko uskoro pojavi na terenu, stigla je vijest, da je taj veliki sportaš umro, shrvan bolešću. Jedno pravo sportsko srce prestalo je udarati. Dinamo je izgubio velikog igrača, a naš nogomet vrsnog stručnjaka i pedagoga.

Momci koji danas igraju bore se, da bi Dinamo opet zauzeo ono mjesto u europskom nogometu, koje je imao, kada je u njemu igrao Ratko. I kada god zaplješćemo našim navalnim igračima na sjajnom potezu, na srčanoj igri, na zalaganju, na spretnosti i prije svega na želji da se igra fair i muški, onda se sjetimo i Ratka, koji je tako igrao. Tako je on stalno prisutan na našim igralištima. Njegova je uspomena velika, a njegovo ime urezano zlatnim slovima u povijest zagrebačkog nogometa.

 

Literatura: NK Dinamo 1945.-60., monografija, Fredi Kramer

`