Od Bukovija do Bukovija!

Od Bukovija do Bukovija!

Možda naslov ne odgovara stvarnom kretanju Dinamovih trenera. Nije počelo s Bukovijem. Taj nogometni strateg i pedagog, čovjek, koji je ostavio vrijedan trag u našem nogometu, bio je prvi profesionalni učitelj naših igrača.

Ovo će biti mala revija brojnih trenera našeg kluba od prvih dana do danas. Moglo bi se pričati, kao da je bilo nepotrebnih lutanja, kao da su u plavim redovima noge trenera bile suviše "staklene". Slabosti je, naravno, bilo, kad se svo zlo svalilo na trenerova leđa, ali uglavnom su prilike, vrijeme i potrebe nametale izmjene u stručnom kadru.

U ostalom, pođimo od početka...

Neposredno nakon pretvorbe Građanskog u Dinamo igrači su slušali savjete velikog Ice Hitreca i Branka Kunsta. Obojica su bili amaterski treneri, dobri radnici, ali nisu ni pomišljali napustiti svoje zanimanje i otići u tada još nejasni trenerski poziv. Tražilo se bolje rješenje. Trebalo je naći osobu, kojoj će jedina briga biti - igrači. Angažiran je Marton Bukovi. Da li se moglo bolje? Dvije je godine trajala njegova vlast. Neprimjetna, jednostavna - idealna. Autoritet, a opet prijatelj i savjetnik u pravom trenutku. Daleko bi nas odvelo da nabrajamo pohvale ovom toliko uvaženom stručnjaku, koji i danas prima pohvale sa svih strana. U dvije godine razvijala se pod njegovim vodstvom jedanaestorica plavih majstora. Bukovi je nesumnjivo tvorac najjačeg našeg sastava, najsigurnijeg u borbama, najstalnijeg u formi i rezultatima, bogatog sadržajem, a opet jednostavnog do krajnosti. Kad je ekipa bila čvrsta, uigrana, kad se jedanaest vještih žonglera uskladilo u igri - došao je rastanak. Bukovi je otišao u svoju domovinu. Nakon dužeg boravka u našoj sredini vratio se u Mađarsku.

Nikad ni jedan trener nije dobio toliko precizan mehanizam (ostavština Bukovija), u svoju nadležnost, kao Austrijanac Mütsch. Doduše, nešto prije njegovog dolaska, između odlaska "tate Martina" o ekipi se brinuo Mirko Kokotović (i sam još pomalo raspoložen za igranje) "Koka" je dobro obavio dužnost, ali to nije bilo rješenje. On također nije htio napustiti svoje zaposlenje u Gradskom vodovodu. Mütsch je došao na gotovo. Nikakvih muka nije trebalo. O nogometu se sve znalo, sistem igre bio je uvježban do krajnosti, igrači su se toliko međusobno poznavali da se unaprijed znalo po tri-četiri poteza. Bila je to ekipa "nogometnih šahista", nepogrešivih do te mjere, da su protivnici unaprijed znali, da će biti matirani. Mütsch je u takvim prilikama razmišljao jedino o kondiciji. Jasno, uspjeh nije izostao. Plavi su uvjerljivo osvojili prvenstvo (1948.). Bio je to pohod, kakav se nikada nije ponovio. Daleko od toga da Mütschu umanjimo zasluge, ali red je da se Bukoviju pripiše ovaj trijumf, jer on je bio odraz njegovog neumornog i znalačkog rada.

Mütscha su naslijedili Franjo Glaser i Bruno Knežević. Bilo je to vrijeme izvjesne krize plavih koju nisu izazvala ova dva trenera. Oni su krizu preuzeli kao posljedicu normalne smjene generacija. Asovi su polako napuštali arenu, a mlađi nisu sakupili dovoljno vještine da ih dostojno zamjene. Glaser nije imao dovoljno mirnoće da duže ostane na istom mjestu. Knežević je uskočio kao "spas", samo na kratko vrijeme, jer on nije imao ozbiljnih trenerskih ambicija; suviše je cijenio svoje zanimanje.

Doba oporavka počinje dolaskom Bernarda Hügla. Ponovno se nazire fizionomija jakog tima, formira se sastav na temeljima engleske jednostavnosti, ali s više mašte. To je vrijeme vraćanja poljuljanog postolja. Hüglu je znatnu pomoć pružio uvaženi nogometni ekspert Toni Pogačnik. Radio je s juniorima, ali je priskočio u pomoć, kad je valjalo otkloniti slabosti prvotimaca. Bio je to čvrst tandem dobrih stručnjaka. No, i oni su jednog dana otišli. Bio je to rastanak dobrih suradnika. Hügl u svoj Osijek, a Pogačnik najprije u Metalac, a zatim u Indoneziju.

Tražio se nasljednik. Uskočio je Milan Antolković, no samo privremeno jer Milan nije htio napustiti posao financijskog knjigovođe. On je ponio odgovornost do dolaska Ivana Jazbinšeka.

Najveći "štoper" u našem nogometu nije došao među svoje plave igrače u blistavo vrijeme. Ekipa je igrala s povremenom srećom; suviše je bilo improvizacije u igri naših mladića; suviše u stilu tehnički dotjeranog, akrobatskog nogometa profinjenih balerina i esteta kožnate lopte, snalažljivih, punih mašte. Trebalo je preokrenuti ovo shvaćanje. Najprije je valjalo izbiti iz glava naglašenu individualnost, a onda nametnuti kolektivnu igru, pojednostavljenu igrom preko krilnih napadača, jasno - dugačkim udarcima.

I opet je jedan od učenika Bukovija slavio trijumf. Godine 1954. Dinamo je prvak zemlje, a povrh toga je sakupio niz vrijednih međunarodnih pobjeda i ponovno otvorio vrata zlatnoj epohi našeg tima.

Jazbinšek je otišao u Izrael, pa je Milan Antolković opet privremeno prihvatio momke sve dok nije Bogdan Cuvaj preuzeo brigu. Cuvaj je bio kratko vrijeme, jer je ubrzo dobio izvrsne ponude iz Njemačke, gdje i danas uživa glas izvrsnog stručnjaka. Tada je došao i treći(s Antolkovićem - amaterom četvrti) pulen Martina Bukovija - Gustav "Lembika" Lechner. Cuvajeva era je bila otkrivanje mladih snaga i zato nije bila briljantna. "Lembi" je već imao bolji uvid u sposobnosti Jerkovića, Košćaka, Matuša i ostalih mladića.

I opet je stasita četa snažnih nogometaša relativno neiskusnih, ali ambicioznih, pokretljivih i srčanih boraca, koji su znali oznojiti dresove. Godina 1958., nova je potvrda snaga naših igrača; još jedna titula najboljeg proslavila se u našem domu.

Nakon toga počelo je prilaženje stvaranju jačeg sastava stručnjaka. Rivalstvo je uvjetovalo traženju boljih metoda rada, nametalo je suvremenija sredstva, veće razmišljanje o taktičkom nadmudrivanju. Jedan stručnjak ne može više obavljati sav posao oko uzdizanja različitih nogometnih vrlina. Osnovan je štab, tehnički aparat, kojem tada stoji na čelu Marton Bukovi, Milan Antolković i Oskar Jazbinšek, kondicijski trener Varga, te učitelji juniora i pionira Zajc i Kapetanović. Njima se pridružuje i tehnički vođa Wolfl. Ovo je solidan stručni aparat Dinama, koji će svoju energiju i iskustvo uložiti za maksimalno unapređenje znanja naših igrača. Prvi rezultati se naziru. U jubilarnoj godini ovi su stručnjaci uz asistenciju igrača poklonili klubu pehar maršala Tita i drugo mjesto u prvenstvu.

Marton Bukovi i njegovi pomoćnici zatvaraju krug naših predani učitelja kojima treba odati svako priznanje za njihova nastojanja da našem klubu, bez obzira na vrijeme u kojem su djelovali, osiguraju odgovarajuće mjesto u našem i svjetskom nogometnom zbivanju.

Radosno se osvrćemo na ono, što smo ostvarili u petnaest godina.

Zar to nije najveće priznanje svima od Bukovija do Bukovija!

Izvor: Monografija NK Dinamo 1945-1960.

`