Ratni Purger

Ratni Purger

U ovom članku donosimu priču Ture Dubravčića napisanoj u spomenici 1. Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba, 1911-1938:

Uvjeren sam, da su u ovoj knjizi, opisani mnogi detalji iz dugogodišnjeg i vrijednog sportskog rada Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba, ali možda ću ja ipak jednom svojom uspomenom, koja me povezuje sa proslavljenim klubom, iznijeti nešto, što osim onih 'predratnih' sportaša, drugi valjda i ne znaju.

Pratim rad Građanskog od prvog dana njegova osnutka, a s ponosom ističem, da sam i ja pred 20 godina, iako samo par puta, navukao purgerski dres, ali ne ovaj današnji nebesko-plave boje. Purgeri su naime pred više od četvrt stoljeća, kad su osnovali svoj klub nosili narančaste dresove sa žutim ovratnicima, a kasnije prugasto plavo-žute i tek poslije svjetskog rata uzeli su Purgeri zagrebačku plavu boju, kojoj su do danas ostali vjerni.

U tom prugastom plavo-žutom dresu igrao sam i ja kao vojnik za vrijeme svjetskog rata za Građanski, a u koristi Crvenog križa. To su bile jedine utakmice, koje su se u to vrijeme mogle igrati, a igrali su ih glavnom samo vojnici koji su se nalazili na kratkim dopustima sa raznih ratišta.

O radu starih klubova ne može se govoriti, jer rat je razorio sve - ostala su još samo imena: HAŠK, Concordia i Građanski. Trebalo je pomoći ranjenicima. Pomoć su ukazivali svi, pa i mi sportaši, ali i naši redovi bili su prorijeđeni. Pomisao, da se odigra propisana utakmica između HAŠK-a i Concordije, HAŠK-a i Građanskog ili Concordije i Građanskog, propala je već pri prvim kombinacijama oko sastava momčadi. Nije bilo 11 Purgera, ni 11 Haškovaca, a još manje 11 Concordijaša ili članova drugog kojeg predratnog kluba. Da se ipak očuva neki interes dalo se prvim utakmicama (a tih je bilo tek nekoliko) ime: Građanski - HAŠK. Svi igrači, koji su se u to vrijeme nalazili u Zagrebu, trebali su se opredijeliti: bilo za HAŠK bilo za Građanski, a kasnije i za Špartu. Tako sam se i ja godine 1917. obučen u purgerski dres našao licem u lice kao protivnik s nekim mojim klupskim drugovima iz Concordije. Bilo je to malo iznenađenje, ali igralo se ipak ozbiljno. Ratno raspoloženje prenijeli smo mi ratnici i na zeleno polje - bilo je dakle i živo i vruće. Tko je pobjeđivao u ta dva, tri susreta, prava si i ne sjećam, a ne mogu ni provjeriti, jer ti rezultati nisu nigdje službeno registrirani. U koliko i jesu, onda je to sigurno zabilježeno samo u kojoj staroj austrijskoj vojničkoj knjizi. Izgleda mi ipak, da je više pobjeda zabilježila naša purgerska garda.

Nama Purgerima bili su protivnici i ratni Haškovci, a kasnije stupovi Građanskog: Vragović i Ferderber, te Concordijaš Cesarec, dok su našu gardu ispunili osnivači Građanskog: Šifer, Pejnović, Golner, Benić, Stary, Vrbanić, Kinert i još nas par ratnih Purgera. Posjeti slabi, inkaso prema posjetu, ali prijateljstvo Purgera odlično. Svaka pobjeda (a nije ni trebala baš da bude pobjeda) proslavljena je na slavnim i nezaboravnim banketima. Nemojte misliti da se to činilo u Gradskom podrumu ili Esplanadu, jer tada ti restorani nisu još ni postojali. U Vlaškoj ulici ili u Gornjem gradu u kojoj maloj purgerskoj gostionici, uz gulaš i pivu, ako se našao koji mecena i uz koju litru vina, pjevalo se i zabavljalo kuražno do 9 sati, a kasnije je respekt pred vojnim patrolama prisilio veselu sportsku gardu, da se povuče u koju pokrajnu sobicu, da tamo nastavi tiše, čak i u mraku, svoju zabavicu.

Bilo je to skromno društvo, a igralo se bez premija. To je bilo ono zlatno doba našeg nogometa, kad su se suze pojavljivale na očima onih, koji nisu bili postavljeni u momčad. Danas je, kako znamo, sve drugačije. Da li bolje ili gore, ne smijem da kažem, ali da smo mi predratni i ratni sportaši bili zadovoljniji od današnjih, to sigurno znadem.

`