Rudolf Kralj, poznatiji u Argentini nego u vlastitom zavičaju

Rudolf Kralj, poznatiji u Argentini nego u vlastitom zavičaju

Krajem svakog listopada prisjetimo se Rudolfa Kralja, koji je prije 25 godina umro u Buenos Airesu. Njegovo ime poznatije je na Zelenom kontinentu nego u zavičaju odakle vuče korijene. Donosimo članak iz ljeta 1985., koje je obilježeno ponovnim dolaskom Ćire Blaževića na plavu klupu. U skoku plavih do Varaždina, 27. srpnja te godine, gost je Dinama bio inače Zagrepčanec, Rudolf Kralj.  Dinamo je tad u Varaždinu započeo pripreme za novu sezonu, pobijedivši Varteks sa 6:1, golovima Cvjetkovića (3), Cupana, Z. Cvetkovića i Mlinarića. 

 

Slučajem, s Dinamovcima, na putu za Varaždin, Rudolf Kralj. 

Ćiro: "Gospodinu Kralju dugujemo toliko, pazite mi na njega!"

A, mladi, upitno su pogledom tražili odgovor: tko je ovaj markantni gospodin, sjedih vlasi. 

- Dečki, to je slavni don Rodolfo. Zašto slavni? On je jedan od odnih Zagrepčana koji su proslavili svoj grad, daleko, u tuđini, preko gora i mora, u dalekoj Argentini. 

Mlinarić: "Ja znam. On je bio uz argentinsku reprezentaciju na Mundialu '78."

Točno. Mlinkin je film u redu.

- Rudolf Kralj je bio tehnićki tajnik argentinske nogometne reprezentacije koja se od 1975. pripremala za Svjetsko prvenstvo. 

Toliko puta prepričano, ipak, sam don Rodolfo:

- Ja sam bio predavao na trenerskoj školi u Buenos Airesu, u kojem inače živim više od pola stoljeća, ili bolje rečeno, živio sam, jer sam sada u Americi. Moj je učenik bio Cesar Menotti. Ja sam držao katedru taktike. I, kad je on nominiran za prvog čovjeka reprezentacije, zamolio je i mene, da surađujem u stvaranju momčadi koja bi bila sposobna, na 'našem' prvom Mundialu, nekaj napraviti. 

Smijeh. Jer, gospon' Kralj je otišao u kajkavicu.

- Da, i tako smo radili pune tri godine i mislim, da je posao uspješno obavljen. Argentina je bila prvak svijeta. Toga se sjećate. Sad sam u Domovini. Malo sam tam, malo tu. Sa 77 godina, još se da. 

Bio je na počasnom mjestu u autobusu, u loži na Varteksovom igralištu, među igračima, novinarima, s Ćirom. Pozorno je gledao plave. 

- I ja sam, možda to dečki i ne znaju, igrao za Plave. Bio sam tamo, tridesetih godina centarfor Građanskog. A Građanski je bil onda ovo kaj je danas Dinamo. Volil sam zabiti gol. Igrao sam sa onom slavnom gardom, s braćom Babić, Perškom, Gillerom, Hitrecom, ne Icom, njegovim bratom Rudolfom. 

Argentina...?

- Hajduk je išao na turneju. I ja sam zajedno sa Živkovićem i Pavelićem iz Concordije bio pojačanje. Tako sam i ostao u Argentini. 

A, njegova ocjena Ćirinih momaka:

- Onaj broj deset, to je igrač. Ima poteza. On bi mogao igrati i u argentinskom nogometu. Sjajan! Kako se zove?

Marko Mlinarić.

- Mlinarić. Upamtit ću to ime. Opasan je bio i onaj jaki, plećati momak. Kako se zove?

Cvjetković je tresao mrežu. 

Bio je don Rodolfo, u jednom vrelom popodnevu, punom žege i žutog sunca, drag gost dinamovcima. 

- Ja ću ostati malo u Varaždinu. Tu sam, naime, išao u gimnaziju. A dinamovcima želim sve najbolje. Narafski, osvajanje prvenstva, u prvom redu. 

Pljesak. A na kraju te zdravice, vani - pljusak. I, Adios! - don Rodolfo. 

 

Napisao: Zvonimir Magdić

Obrada: povijest.gnkdinamo.hr (Revija NK Dinamo, broj 313, kolovoz 1985.) 

Fotografija: Rudolf Kralj u razgovoru s dr. Krmpotićem, Antom Pavlovićem i trenerom Ćirom Blaževićem. 

`