KVG 1967.

KVG 1967.

Simpatični dugonogi mršavko, duguljasta lica, sjajan borac i u klubu i u reprezentaciji (gdje je igrao sa svojim ipak mnogo poznatijim bratom Robertom - Bobbyjem), na zagrebačkom je aerodromu zaboravio staru, dobru izreku da nikad ne pobjeđuje čovjek koji puno otvara usta. Vrući kolovoški dan nije ni najmanje utjecao na njega a ipak je izjava djelovala malo povišene temperature. Pitali ga novinari kako će izaći na kraj sa Zambatom. Stoper Leedsa, finalista Kupa velesajamskih gradova odrezao je:
- A tko je to?

Pomalo otrcana anegdota (čulo ju se kasnije u mnogo varijanti) skupo je stajala Jackiea Charltona. Dinamo je glatko, s 2:0 pobijedio u prvom susretu Leeds, i stekao prednost koju više ni u najžešćoj zračnoj borbi engleski sastav nije dostigao. Oborio ga je debitant o kojem se dotle ništa nije čulo. A Slaven Zambata je mučio engleskog stopera, koji je poslije zagrebačke bitke samo procijedio novinarima:

- Otet ćemo pehar iz Dinamovih ruku.

U 39. minuti skočio je jedan novak, Marijan Čerček, pred iznenađenim stoperom i glavom prebacio i njega i vratara. Maksimirskim tribinama zaorio je eho radosti koji se pretvorio u delirij, točno dvadeset minuta nakon što je Krasnodar Rora po drugi put zatresao mrežu. Trener Dinama Ivica Horvat odlučio se prije susreta uvesti devetnaestogodišnjeg Čerčeka kao pojačanje plavom navalnom redu. I potez je, kao u šahu, neočekivano donio mat. Čerček je dotle bio poznat po tome što je kao član Dinamove omladinske momčadi punio, zajedno sa svojim šurjakom Novakom, protivničke mreže kao od šale. A sad je obavio najvažniji posao. Uzalud je Charlton pokušavao u engleskim protunapadima svojim uobičajenim jurišima i skokovima, pogotovo kod kornera, iznenaditi Škorića.

Prva je bitka bila dobivena.
U avionu kojim se putovalo na odlučujuću uzvratnu bitku u Leeds (u stvari do Londona, a odatle vlakom do Leedsa) bilo je vremena da se premota čitav film događaja što su plave doveli do tog finala. Film nevjerice, iznenađenja, pothvata, povremenog opasnog plesa na rubu provalije što neminovno odvodi u eliminaciju.

 

Put počeo u Češkoj

I počelo je tako. Put u Brno bio je prilika da se ustvrdi kako u svakom porazu postoji klica pobjede. Dinamovci su se na prvom europskom ispitu sastali sa Spartakom, momčadi čehoslovačke lige koja je bila član gornjeg doma, ali i nije predstavljala ozbiljniju prepreku. Navalu je vodio Bubnik, gotovo četrdesetogodišnjak, poznatiji mnogima po tome što je bio vrsni hokejski reprezentativac. Pa ipak, u prvom susretu neočekivano poraz. Tih 0:2 nije skrivilo samo to što je Dinamova obrana bila ozbiljno hendikepirana jer su Ramljak i Brnčić bitku gledali s klupe, ozlijeđeni. Ponešto i samouvjerenost, te trenutna indispozicija, doveli su plave do toga da tek u uzvratu hvataju rezultat (kako se to danas kaže u trenerskim krugovima). Počelo je s nesrećom, pa je tako i nastavljeno. Najprije je Mesić stvorio opasnost koju je izazvao domaći napadač tako što ga je sudac pustio da operira iz ofsajd-pozicije. Mesić pak, umjesto da odbije bilo kamo u polje tu nesretnu loptu, zabio ju je u vlastitu mrežu takvom snagom da je Škorić samo promrmljao kako odavna nije primio takvu golčinu. No, druga je nevolja nadošla kad je Bubnik najednom iznikao pred vratarom plavih i povisio na 2:0.

U autobusu početnu šutnju zamijenio je film utjehe s riječima: sve se može nadoknaditi u Zagrebu. Tugovalo se za prigodom što ju je imao Pavić, ali je od sedam-metarskog gola s isto tolike udaljenosti pogodio samo vratnicu.

Peti listopada brzo je osvanuo. Dan naplate dugova.

Slaven Zambata pobrinuo se već u 4. minuti za film s ''happy endom''. Pavić je lijepo centrirao, a Zambata je još ljepše u padu nisko pucao i pogodio Paduchov lijevi donji kut. Samo nešto kasnije Blašković je završio izlet podjednako oštrim udarcem, ali je lopta zamalo prošla kraj vratnice. I ''happy end'' je odgođen. Čak se tog trenutka činilo da je sve izgubljeno: Lichtenegel se najednom, u pravom protunapadu, odlučio na udarac i lopta se našla Škoriću iza leđa, ali sudac je pokazao da se napadač iz Brna nalazio u nedozvoljenom položaju. I od onda, igra na jedan gol. Nekoliko prilika propušta Zambata, pa Jukić, Mesić, Jukić zastaje ukliješten. Pun sat bitke i... tek u 74. minuti Jukić silovitim udarcem raznosi sve prepreke i pogađa drugi put mrežu. No, tek tada bitka počinje. Sve iznova, za treći... Nikako. Ni u produžetku, čak ni kad je Ivica Kiš stao nasuprot vrataru da odluči iz jedanaesterca: pogodio je samo vratnicu.

I na kraju odigrana je gledateljima (a bilo ih je 15 tisuća) čudna pantomima, od koje su poslije pusta skakanja razabrali samo jedno: raširene ruke Slavena Zambate i Hrvoja Jukića u trećem letu novčića u nebo. Kasnije se, na večeri u Esplanadi, razabralo što se zbivalo. Kad je sudac Menning iz DR Njemačke pozvao kapetane da kockom odluče tko će u drugo kolo, Bubnik je kimnuo, rekao svoju, novčić je pao, ali su Zambi i Jukić u skoku zametnuli taj novčić. Ponovilo se sve, Bubnik je ostao uporan, i Zambata, drugi put zaplet, i tek u trećem pokušaju Zambi je skočio gotovo već unaprijed. Bubnik mu se, na večeri tužan obratio: "No dobro, bolji ste, mi ništa ne bismo napravili, ali reci mi je li ono bila..." - Zambata se široko smješkao, tapkao hokejskog nogometaša po ramenima, ali mu ništa nije odgovorio.

 

Još jedna drama

Dinamo je, uglavnom, bio u drugom kolu. Protivnik Dunfermilne. Znalo se samo dvije stvari: da je to škotski klub srednje prvoligaške kategorije (ali tko za to mari, svi su jednako neugodni) i da je već prije skopskog Vardara isprašio kao početnika s 5:0. Još više su se dinamovci začudili kad su odsjeli u - Edinburghu, krasnom škotskom gradu, čije kuće prekrivaju opeke divne smeđe paline. Na utakmicu su krenuli preko poznatog visećeg mosta, preko mora, do jedne tako reći plotom uokvirene ledine. To je bilo igralište Dunfermilnea.

Da su svi otočki klubovi jednaki u toliko što svakome strancu pripada pakao, Dinamovci su se ubrzo uvjerili. Iako je te sezone počeo na dnu tablice, domaćin je krenuo kao mlin. Dinamo je dospio samo da Jukićevom granatom uznemiri vratara Martina, a onda je uslijedio školski naučen prodor, dupli pas Fergussona i Delaneya, silovit udarac sa sedam, osam metara i 1:0. Ali, začudo, taj domaći valjak nije zbunio Zagrepčane i izjednačili su. Jukić i Gračanin su se poigrali, dodali loptu Zambati, on samo gurnuo do Gucmirtla i - mat. Do odmora najzaposleniji je bio Škorić. Udarci su sijevali izbliza, iz daljine, sve je 'Žoga' hvatao. Letio je i u noge. Nakon dobro došlog odmora desetak minuta prividnog peckanja kao između dva boksača-distancera, a onda je Rora pokazao da i za njega nema izgubljenih lopti. Proigrao je Zambatu, a on izveo malu paradu. Prevario stopera, prebacio loptu na desnu nogu i pucao nisko u donji kut. Od toga vodstva, međutim, ošamućen je bio Dinamo. Kako su se samo najednom rastrčali Škoti, popunili teren i napunili Škorićevu mrežu! Od 2:1 u tren oka 2:4. Kraj je Dinamo dočekao s deset igrača (bio je isključen Braun), branio se vraški, i ostao na razmaku od dva dostižna gola. Srećom, jer je u zadnjoj minuti Jukić izbacio loptu ispred prazne gol crte. I možda je time upravo otvorio najviše šansi u uzvrati. Dunfermilne je ipak ispunio sve prijetnje. Čudili su se Dinamovci otkud ta hrabrost domaćinu da najavljuje sigurnu pobjedu, da je temelji na dvadeset igara s Europljanima bez poraza. A eto, došlo je točno ono što je bilo najavljeno. Još je Dinamo bio zadovoljan što se Škoriću nije ništa dogodilo, jer nije imao rezerve. Mrgan se, naime, neočekivano nije pojavio na aerodromu, preplašio se vožnje avionom.

'Fifersi', kako zovu Škote, bili u zaustavljeni u Zagrebu, točno s izvagnutih 2:0. Sav posao obavio je Slaven Zambata, drugi gol je dao i zaslugom dvaju braniča, ali mnogo je napora uložio do ulaska u treće kolo. Dinamo je ugostio 'fiferse' upravo u vrijeme kad se reprezentacija Jugoslavije pripremala na put u Sofiju. Zambata je otkazao nastup jer je pripremao ispite. Nakon srijede u kojoj je još jednom položio važan međunarodni nogometni kolokvij. Oko sastava momčadi bilo je dosta problema, Mesić je opet igrao na starom mjestu lijevog braniča, Brnčić se povukao na Ramljakovo mjesto, a Gračanin nošen Zabecovom idejom šetao sredinom terena, iako je najbolji bio kao branič.

Do prvog gola prošlo je dosta vatre uzbuđenja. Najprije se u kosti uvukao strah: ozlijedio se Brnčić, srećom brzo se vratio u igru. Nakon toga zamalo je Novak u skoku ozlijedio Zambatu. A onda je na sceni Rora, suveren bijeg lijevom stranom i kao rukom dodana lopta Gucmirtlu. radišni Osječanin pronašao je Zambatu ali u teškom položaju: u sendviču dvojice Škota. Kao jegulja, Slaven se izvukao, okrenuo i pogodio mrežu. Poslije toga opet očekivanja, pa i prosvjedovanja, jer sudac Votava (iz Mađarske) nije dosudio jedanaesterac kad je netko u škotskoj obrani rukom mijenjao smjer Gucmirtlova udarca.

Drugi gol za treće kolo priredila su dva braniča. Najprije je Cvek povukao po desnoj strani, pa onda, kad su svi očekivali da će dodati nekome u sredinu, prebacio posve na lijevu stranu Gračaninu. U tom njihalu zbunjenih Škota Gračanin je dobro pronašao Zambatu, a on, gotovo u istovjetnoj situaciji kao i kod prvog pogotka, u sendviču, našao je upravo toliko slobodna prostora da zatrese mrežu.

 

Put kod imenjaka u Rumunjsku

Treće putovanje - isti recept najuspješnije primijenjen. Nakon zimskog odmora, koji u stvari nije bio odmor, Dinamo se te sezone borio na četiri fronte: dvije domaće, prvenstvo i kup, i dvije međunarodne - uz Kup velesajamskih gradova još i Srednjoeuropski kup. Zadnji ispit bio je s Milanom. Dinamo je opet dobio, 1:0 u Zagrebu, i bez golova na terenu europskog prvaka. A Zebec nikako nije htio odustati od svog stila: poveo je igrače na inozemne pripreme, u nizozemski sportski centar, a onda su još skoknuli u Glasgow i tamo usput pobijedili prvaka Europe Celtic (s 1:0). Istodobno se žestoka borba vodila i oko igrača, bio je kažnjen Lamza, s njim i Ramljak, pa se zato nisu pojavljivali neko vrijeme u momčadi. No, na proljeće je opet plavi ekspres putovao kompletan. U petrolejskom rumunjskom središtu Pitesiju završio je priličnu marš-rutu Glasgow-Bordeaux-Zagreb (sa dva dana predaha). U Zagrebu je jedino ostao Cvek, koji se tužio da ga bole prepone.

Dinamo je u Pitesti doputovao vlakom (do Bukurešta) i autobusom. Domaćin je bio prilično naoštren. Na turneji po Libanonu dobio je sve četiri utakmice, što i nije moralo mnogo značiti, ali su opominjale pobjede na bečkom Admirom, a pogotovo to što je u prva dva kola eliminirao Sevillu i Toulouse (čak s 5:1).

Igrač broj jedan bio je svakako reprezentativac Dobrin, vrstan tehničar i dribler, dobar graditelj.

Osamnaesta minuta igre je u stvari donijela konačnih 1:0 za Zagrepčane. Rora je po svom običaju lakoćom prošetao lijevom stranom i centrirao neugodno, felšom, tako da je lopta prevarila domaćeg vratara Comana, prešla mu preko ispruženih prstiju, odbila se od vratnice. U punom trku naletio je Zambata, i premda praćen dvjema oštrim sjenkama, zabio loptu u mrežu. Bilo je još prilika, ali i ta je bila dostatna prednosti za uzvrat. Trebalo je izdržati tri silovite ofanzive domaćina, triput po petnaest minuta vihora, koji je ipak suzbila Dinamova obrana. Ramljak i Brnčić su prednjačili, a za njihovim leđima bio je i sigurni Škorić. Dinamo je nakon tih naleta uzvraćao mirnom igrom, a ponekad je domaćinu jednostavno sakrio loptu.

Neobično je da je čitavu rundu odlučio upravo taj gol iz Pitestija. Dinamo je u revanšu odigrao svih devedeset minuta bez golova. Ispunilo se strahovanje Mirka Brauna: "Svi očekujemo pet komada nakon Pitestija, a bit će dovoljno da sačuvamo tu prednost". Ispalo je tako. Zambata se ozlijedio na utakmici sa Sarajevom (Dinamo je izgubio a čitava je istočna tribini skandirala: Štef, Štef, jer ga je Zebec tvrdokorno po kazni držao na hladnoj klupi), pa je njegovo mjesto zauzeo Kiš. U obranu se vratio Cvek. Svi su pokušaji završavali vapajem za Zambatom. Gucmirtl je pokušao udarcima iz daljine iznenaditi solidnog rumunjskog vratara. Na kraju je i tih nula-nula bilo dovoljno za ulazak u četvrtfinale, ali i za koncert zvižduka s tribina.

 

Pala je i Stara dama

Četvrto putovanje (ne računajući izlete u SE kupu): Torino. Zambata je ozljeđen, njegovo mjesto preuzimaju praktički dvojica - Gucmirtl i Kiš. Iz vojske se vraća Rudi Belin koji najprije počinje u veznom redu, igra protiv Veleža.

Domaćin je Juventus, stara dama Italije. Vodi je Herrera, ali Herriberto, nešto manje poznat od čuvenog Helenija. U sastavu ima iskusnog Anzolina, braniča Gorija koji je počeo kao centarfor na našoj Kvarnerskoj rivijeri, još uvijek glasovitog Del Sola i pomalo već umornog ali opasnog Stacchinija. Brazilac Chinesinho je reklamiran.

"Dinamo igra hipnotički" - izjavio je mršavi Herriberto prije susreta talijanskim novinarima. I Tutto sport je to objavio kao šlager, a ispala je - prognoza, stopostotna. Omjer 2:2 otvarao je sve nade Zagrepčanima, a moglo je biti i povoljnije da najprije sudac Helman (Švicarska) nije prešutio očit jedanaesterac nad Rorom (Gori ga je povukao za majicu kad je pet, šest metara od vratiju imao samo ubaciti loptu u mrežu) a zatim je i Herriberta spasio rezervist Stacchini. Taj već pomalo isluženi reprezentativac iznenadno se odlučio na udarac sa dvadesetak metara i pravim projektilom iznenadio Škorića i izjednačio na 2:2 u posljednji trenutak.

Dinamo je igrao kao da je na nekom laganom treningu, Zebec se u posljednji trenutak odlučio i umjesto već najavljenog Mesića, na braniču izveo čitav odbojkaški krug zamjena. Brnčić je bio branič, Mesić je dobio strog zadatak da "diše u vrat" Chinesinhu, a Rudi Belin igrao je posljednjeg čovjeka u obrani. I taj je sastav doslovce paradirao na stadionu Comunale. Najprije je Juventus poveo (Zigoni u 5. minuti kad je Cvek htio vratiti loptu Škoriću) ali je sve iznova nakon četvrt sata započeo Jukić. Kao tane je uletjela lopta što ju je opalio ispred šesnaesterca, nakon kornera (Novaka) i preciznog serviranja Lamze. Stjepan Lamza odigrao je utakmicu u onom stilu koji je prozvan "Štefovom subotom", iako je bila srijeda. Briljirao je, oduzimao lopte, gradio akcije, prelazio i samo u napad, pomagao je tu smirenu dominaciju Dinama koja je trajala gotovo čitav sat. I onda je opet izronio Hrvoje Jukić. Lakoćom kao da demonstrira neku revijalnu točku, prešao je četiri, pet Juventina i na dvadesetak metara od gola se odlučio. Ne da nekome doda, kako su svi mislili, već je zdušno opalio i lopta je samo sijevnula u mrežu.

Poslije utakmice Branko Zebec je odgovarao talijanskim novinarima: "Znao sam da u Torinu ni treći put ne mogu izgubiti...". Bila je to aluzija na dva njegova uspjela reprezentativna nastupa. A Herribertu je preostalo jedino da traži neku slamku spasa u Zagrebu: "Tamo će se Dinamo otvoriti, i to je naša šansa".

Herrera je takva raspoloženja i došao u Zagreb, održao demonstracijski trening, samouvjeren je čak izabrao protivnika u polufinalu, radije Kilmarnocka, nego frankfurtski Eintracht (koji će ipak dočekati Dinamo).

Na tom paradnom treningu Herrera je izdiktirao i sastav. Vidjelo se tada da oni igrači za kojima je žalio u Torinu nisu drugo nego rezervisti. De Paoli je morao prepustiti mjesto spretnijem Zigoniju. Počele su se izvlačiti i brojke, pa je kao prijetnja zazvučalo i 18:4, omjer golova kojima je do maksimirskog dvoboja Herrera isprašio sve protivnike - solunski Aris, Vitoriju iz Setubala i škotski Dundee. Trening Juventusa djelovao je svježe, čak se s igračima zabavljao i trenirao i vižljasti, žilavi i pokretljivi Herriberto.

Zebeca nije zabrinjavala Herrerina parada, već da li da okuša Zambatu? Ipak je ostao pri torinskoj garnituri i pokupio spektakularnih 3:0.

Tek što se krenulo, direktom je oboren Herrera i njegovi planovi. Brnčić je pobjegao, korakom od sedam milja, doslovce prošetao kroz nekoliko igrača Juventusa, i nadomak vratareva prostora poslao otvoren centaršut prema desnoj strani. Tamo je mladi, lijepi Marijan Novak čekao svoju prigodu i glavom smjestio loptu kraj nemoćna Anzolina. A onda je uslijedila kušnja duga pun sat. Pljeskalo se Lamzi, u obrani hladnokrvnom Belinu, bjegovima Rore ali ne i promjeni rezultata. Na kraju je Rora morao izaći, ozlijedio je glavu u dvoboju sa Castanom, ali se nakon odmora vratio, bogatiji za "čalmu". Trenutna tišina na tribinama, Zigoni je u prilici, ali opet Belin odnosi loptu. I tada je Mesić naplatio dug za svoj autogol iz Brna. Gucmirtl je prodro i spazio ga s lijeve strane šesnaesterca. Vraćena lopta, Mesić je kao tenk u punom trku smješta u donji lijevi kut. Na već gotovu putovnicu za Frankfurt udario je pečat i Rudi Belin. Od tri prekršaja tek treći je bio signal sucu Schilleru da fućka. Otprilike osamnaest metara. Idealno za Belina. On namješta loptu, a Talijani živi zid. A onda majstorski "suhi list" i parabola preko zida točno u gornji Anzolinov kut. Stizao ju je samo pogled.

Nakon 3:0 Herriberto Herrera promuklim je glasom (od vike na igrače za vrijeme igre) jedva odgovorio novinarima: "Došli smo optimistički raspoloženi, ali još u Torinu sam se pribojavao. Dinamo nas je posve nadigrao."

Najljepši kompliment plavi su dobili od velikana talijanskog nogometa Vitorija Potta: "Juventus u posljednje tri godine nije primio tri gola na međunarodnoj utakmici, a u Zagrebu je bio toliko nadigran da je rezultat još i povoljan za nas".

I tako je plava zvijezda ugasila zlatnu, Juventusovu što je nosi u svom grbu za deset osvojenih naslova prvaka Italije koje još ima Inter. A majstori te parade bili su:

  • Dinamo: Škorić, Cvek, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Jukić, Gucmirtl, Lamza i Rora
  • Juventus: Anzolin, Gori, Leoncini, Bercelino, Castano, Sarti, Stacchini, Del Sol, Zigini, Chinesinho, Menichelli

 

Veliki preokret protiv Eintrachta

Eintracht je bio peti domaćin. Razvikan, i bez toga dostatno opasan. S Fahrudinom Jusufijem i reprezentativcem Grabowskim. Eintracht je u to vrijeme vodio poznati internacionalni trener Elek Schwartz, i upravo te je sezone imao dobro četvrto mjesto u bundesligi, druga najefikasnija momčad. Prvak Njemačke SR bio je 1959., kada je, prije osnivanja Bundeslige, u finalu svladao Kickers Offenbach (trenirao ga je Bogdan Cuvaj) s 5:3.

U Torinu su briljirali Belin, Ramljak, Lamza i Jukić. U Zagrebu Lamza i Belin, tko je na redu u Frankfurtu?

U Zagrebu je ostao ozlijeđeni Jukić, a u Frankfurt je doputovala Dinamova momčad i dočekana brojnim menadžerima. U središtu pažnje bio je Lamza, za kojeg je ponuđen u ono vrijeme za naše prilike visoki transfer od 30 tisuća dolara. Eintracht je vodio borbu za vrh ljestvice, ali je upravo izgubio od Munchena 1860 i tih 1:2 ga je preselilo s drugog na četvrto mjesto. Bio je to i trenutak nade da domaćin nije neranjiv.

U dvije minute početnog juriša domaćina bile su rasute sve Dinamove nade. Najprije Brnčić nije mogao drugačije zaustaviti Grabowskog, pa ga je u šesnaestercu oborio. Grabowski je pokazao kako je pogrešno pravilo da igrač koji je zaradio jedanaesterac ne smije biti realizator. On je smireno pucao u lijeve rašlje. Škorić je krenuo prevaren, u suprotnu stranu. A odmah zatim još jedan brz potez, klasičan centaršut i skok Bechtolda: opet lopta u istom kutu. Dinamo je nakon toga pokušao nešto promijeniti, Lamza se trudio, nastojao pripremiti svojim suigračima priliku, i sam je pucao. Dinamo se oslobodio pritiska, ali osim jalove premoći ništa nije postigao. U drugom poluvremenu Eintracht je jednom nogom u finalu, kako je zabilježio jedan njemački list. treći gol postigao je Stoz. Jusufi je oteo loptu Rori, prekinuo Dinamovu akciju i inicirao brz domaći protuudar. Grabowski okončava, Sotz je na mjestu, kažnjava zbunjenu obranu. Protiv 3:0 ni najveći optimisti ne mogu ništa. Wald stadion ovaj put je bio mjesto za gubilište.

U Frankfurter Hofu, ugodnom hotelu u kome se uvijek okupljaju poznata imena, raspravljalo se uvelike o crnom danu plavih. "Dinamo nije mogao doći u bolji trenutak" - rekao je Jusufi - umoran, ljut zbog poraza, a usput je sam odigrao 65. utakmicu, ali zaboravio je neke osnovne stvari... I Šoškić se javio: "Dinamo još nije vidio pravi pakao na Wald stadionu".

Sve je to izgledalo obeshrabrujuće pred uzvrat. Jedino je Ivica Horvat, Schwartzov pomoćnik, došao nekako neobično miran za atmosferu 0:3: "Znaš, nije još sve gotovo. Eintracht slabo igra vani, obrana dođe u paniku, izgubi se. Tanki su u gostima..."

Istodobno se raspravljalo i o finalu, što su Dinamovci slušali gotovo preko volje. Sir Stanley Rous je u ime svojih zemljaka tumačio prednosti jedne utakmice na Wembleyu, ali je na kraju, na sastanku Odbora kupa ipak očuvana tradicija dvaju susreta.

Njemački listovi ocijenili su pobjedu Eintrachta logičkim superlativima. "Eintracht se oslonio na kontranapade i čuvao prednost...", "Dinamo je bio premoćan nakon brzog vodstva...", "Dinamo je tehnički izvanredan ali njegove su akcije iznenađujuće bezopasne, opasniji su im bili udarci glavom nego nogom". Zabilježena je i izjava Hubertsa: "Nikad se u životu nisam toliko natrčao kao ovaj put kad sam morao čuvati Lamzu u drugom poluvremenu, niti sam dosad imao posla s takvim tehničarom".

Eintracht već vadi karte za Otok... Ali Ivica Horvat ili srećko ili veliki prognozer. Pogodio je što će se dogoditi u Zagrebu.

"Ništa nije nemoguće", - hrabrio je Zebec sebe i svoje igrače. Lamza je još podsjećao na promašaj početnih frankfurtskih minuta kad mu je utekla lopta pred Kunterom. Za veliki okršaj pripremio se i dvanaesti igrač i obećao da će i on biti u formi - trideset tisuća gledatelja.

Taj dvanaesti igrač oglasio se od prve minute, a nakon petnaest bio je promukao. Dinamo je vodio 2:0. Promijenjenih uloga, gotovo istog recepta. Pred vratima Kuntera ispriječio se živi bedem kroz koji lopta nije mogla proći. Kad je Lamza pokušao iz daljine, zamalo je promašio, pa je ponovno s bližeg prostora. Uvijek se nešto ispriječilo, nečija ruka, noga ili na kraju Kunter. Ako je i on bio nemoćan, spašavala ga je greda. Opsada je trajala četrnaest minuta i zid se srušio. Počeo je Brnčić, prekid, lopta u aut, nastavak, Gucmirtl, Rora, servirao u sredinu. Grčevit skok Zambate, produžio se u skoku onaj potrebni centimetar, glavom prebacio vratara i slavlje - 1:0.

Dvije minute kasnije drugi direkt: bijeg Rore i centaršut. Kao lane pred Kunterom izliječe Novak i glavom zabija loptu u mrežu. Tri četvrtine posla je obavljeno. Ali najvažnije se pretvorilo u dugotrajni rat živaca. I Eintracht se otvorio, drugo i nije preostalo, pa je Škorić imao posla. Nakon predaha, nov nalet domaćih, Gucmirtl je svladao sve, i Kuntera, ali ne i braniča koji je spasio izbacivanjem lopte u korner. tada se već gledatelji počeli više promatrati crtice na semaforu što su se bližile kraju. Izvučen je i posljednji djelić snage, još jedan nalet, Belin sve vuče prema Eintrachtovu šesnaestercu i centrira. Za loptom je poletio Gucmirtl i niskim udarcem, kroz šumu nogu, pronašao put do mreže. Zadrhtala je betonska konstrukcija od grmljavine pljeska. Osiguran je produžetak, a u njemu kruna: srušen je Lamza i u 102. minuti Belin pokazuje svoje čelične živce. S licem pokeraša, s grozničavom nutrinom čiraša. Udarac odluke je 4:0, i u Leeds putuje Dinamo.

Julius Goro, glavni sudac dvoboja, imao je komplimente za fenomenalnog Škorića i Lamzu. Elek Schwartz je stoički podnio poraz i zaželio Dinamu uspjeh u finalu: "To je najbolja momčad s kojom smo se sreli... Ipak, jedanaesterac nije postojao".

Utakmica je ušla u antologiju, Zebec je ispunio obećanje s najavom: "Ništa nije nemoguće".

Drame uvijek uzimaju ponekog junaka. Tako je i u slavlju te antologijske pobjede stradao Stjepan Lamza, u noći karantene izgubio je sav svoj dobitak, i karijeru, i porasli transfer. Slomio se u jednom bunilu, ostao gubitnik među najvećima. Njegov je udes zbunio i momčad, i na Kantridi, i u prvenstvu. Lamza je pijan pao s balkona i tako je završila njegova nogometna karijera.

Pothvat 4:0 nad Eintrachtom ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza, Rora.

 

Veliko finale

Na jesen, posao Branka Zebeca završio je Ivica Horvat. Himalaju je osvojio Zebec, ali na Mount Everest morao se popeti Horvat. Onaj dobroćudni, optimistički prorok iz Eintrachta. Preuzeo je treniranje momčadi i mudrom igrom skupljao ohrabrenja i za finale Kupa. Sa Zvezdom 2:2 na Marakani (uz rijedak promašaj: Belin nije iskoristio jedanaesterca), s Partizanom 1:1 u Maksimiru (opet fatalni Pirmajer). Dotle je Dražan Jerković, kao tehniko, boravio u Engleskoj i prikupljao podatke o Leedsu. Gledao ga je u borbi s Manchester Unitedom, bio prepun komplimenata. Poručivao je da Leeds igra paklenim tempom, sastavljen od igrača sa svih dijelova Otoka. Sparke je reprezentativac Walesa, Bellfit, Bremner i Gray, škotski internacionalci, već poznati Kackie Charlton i O'Grady, također reprezentativci.

Već je u uvodu spomenuto kako je Leeds potonuo u Maksimiru. S tribina je došla taktička poruka Sir Stanleya Rousa, predsjednika FIFE: " Za mene je momčad koja pobjedi gotovo uvijek bolja. U revanšu obojica imaju pravo da se nadaju." No Don Rewie, menadžer Leedsa je najavio: "Svi u juriš u revanšu". A Jackie Charlton je ovako formulirao svoju izvjesnu ispriku: "Dinamo je imao sjajan dan, ima momčad europske klase, ali mi nismo imali sreće. Samo dva opasna udarca i primili smo dva gola." O'Grady je vidio drugi problem: "Ne znam kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Ta dva momka ne znaju što je pogreška. Škorić je odličan ali obećavam mu vatromet". Lorimer je imao svoje tumačenje: "Bila je to četvrta utakmica u tjedan dana. Umorni smo. Najbolji je bio sudac Perales". Sparke, vratar, nije skrivao čuđenje: "Tko bi mogao očekivati da će u buketu visoki najviših biti onaj mališan. To je bilo dovoljno da zakasnim".

U avionu koji je letio na Otok, Horvat je sređivao dojmove, odlučio se za sastav, u sedam dana nepromijenjen.

Dinamo je u Leedsu bio dočekan ljubaznošću širokog engleskog ceremonijala. Bio je primljen i kod lorda Harewooda, predsjednika nogometne federacije, koji je igrače vodio svojim dvorcem, pravom galerijom svjetskih likovnih umjetnina.

A na terenu ih je čekala najteža zračna bitka u nogometnoj povijesti. Jedanaest vukova neprestano je jurišalo prema Škoriću. Ramljak i Blašković su se neprestano nosili s tim upornim skakačima. Sve je prolazilo u tipičnoj engleskoj školi. Strahoviti naleti, a na nabačene lopte pred vratima ustremljuju se svi, jurišao je vrlo često i Jackie Charlton. Želio je vratiti dio zagrebačkog duga. Negdje oko pedesete minute, najednom se četvorica jurila na visoko nabačenu loptu i letećeg Škorića. Praktički su ga odnijeli u gol. Jackie Charlton je radosno skočio i širio ruke. Međutim, sudac Sbardela je prekinuo sve, pokazujući da je očit prekršaj na Dinamovu vrataru.

Sav taj engleski tajfun završio je bez golova. Zambata je bio i pred vlastitim šesnaestercom kad je trebalo, a ugrožavao je Sparkea. Mladi Pirić imao je srca i snage da se ravnopravno pridruži rutinerima. Kad je sva bura završila, dok se Zambata pripremao primiti pehar iz ruku Stanleya Rousa, Škorić je pokazivao modrice, bio je sav išaran.

Dinamova se ekipa automobilima nakon završene borbe uputila prema hotelu na svečanu večeru, ali gradom se još razlijevala bujica mladih navijača s Leedsovim šalovima i tutnjalo je ime poraženog. Čak i sat nakon što se ispraznio stadion. Bilo je to shvaćanje da nema poraženog u finalu; bolji samo prima pehar.

U svečanoj sali hotela Metropol, u rukama Slavena Zambate našao se pehar Kupa velesajamskih gradova, jedini trofej hrvatskih klubova u europskim natjecanjima. A kad se malko stišao pljesak, iz pehara su popili obilan gutljaj šampanjca i Slaven i Jackie "Žirafa".

Dan kasnije, na zagrebačkom aerodromu karavela s igračima bila je sapeta, doslovce zarobljena masom navijača. Zagreb je slavio. Svoj najveći dragulj. I jedini u povijesti hrvatskih klupskih dometa.

Pehar u finalu su osvojili: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl, Rora.

 

Put do naslova

Datum Kolo Domaćin Gost Rezultat Strijelci
28.9.1966. 1. kolo Spartak Brno Dinamo 2:0  
5.10.1966. 1. kolo Dinamo Spartak Brno 2:0 Zambata, Jukić
26.10.1966. 2. kolo Dunfermline Dinamo 4:2 Zambata, Gucmirtl
2.11.1966. 2. kolo Dinamo Dunfermline 2:0 Zambata 2
19.2.1966. 1/8 finala Dinamo Pitesti Dinamo 0:1 Zambata
1.3.1966. 1/8 finala Dinamo Dinamo Pitesti 0:0  
27.3.1967. Četvrtfinale Juventus Dinamo 2:2 Jukić 2
19.4.1967. Četvrtfinale Dinamo Juventus 3:0 Belin, Mesić, Novak
7.6.1967. Polufinale Eintracht Dinamo 3:0  
14.6.1967. Polufinale Dinamo Eintracht 4:0 Belin, Gucmirtl, Novak, Zambata
30.8.1967. Finale Dinamo Leeds United 2:0 Rora, Čerček
6.9.1967. Finale Leeds United Dinamo 0:0  
`