Povijest stadiona

Povijest stadiona

Razvoj nogometa usko je povezan i za izgradnju igrališta. U početku nogomet se u gradu Zagrebu igrao na svakom malom i slobodnom prostoru, u dvorištima i neiskorištenim gradilištima. Početkom 20. stoljeća nogomet se preselio na veće površine, livade i neiskorištena urbana područja. Tad se postepeno javljaju i stalna igrališta.Elipsa 1909.

Pojavom prvih klubova počela je potraga za prostorima koji bi se uredili za nogomet. Tad se često dešavalo da se za korištenje terena, naročito kad je to bio pašnjak, vlasniku zemljišta plaćala odšteta. Tako su nogometaši jednom zgodom morali platiti odštetu upravitelju Botaničkog vrta za teren jer se za vrijeme utakmice nisu mogle pasti krave. Ti prvi klubovi igrali su utakmice u prašini ili blatu na tadašnjem sajmištu, koje se nalazilo na prostoru današnje Draškovićeve ulice. Igralo se uz ciglanu u Zagrebu, pa u Klaićevoj ulici na Elipsi na kojoj je kasnije izgrađeno srednjoškolsko igralište, te na Tuškancu.

 

Počeli na Tuškancu

I upravo je na „Saveznom igralištu na Tuškancu“  Građanski odradio svoj prvi trening. Ubrzo nakon osnivačke skupštine nabavljeni su dresovi i kopačke i s novom loptom pošlo se 14. svibnja 1911. rano u 4 sata ujutro na prvi trening i to na igralište Tuškanac, koje je bilo slabo ili nikako uređeno. Teren je bio neprikladan (ilovača) a nagib je bio preko 2 metra. (Concordia je kasnije donekle uredila taj teren, pa je tamo odigrana i prva velika utakmica protiv praške Slavije i peštanskog Ferencvarosa). Stoga je prva javna utakmica Građanskog protiv rezervne momčadi HAŠK-a održana na srednjoškolskom igralištu Elipsa, iza današnje zgrade muzeja "Mimara".

Stadion Maksimir 1919. utakmica Jugoslavija ŠvedskaGodine 1912. HAŠK je na Sveticama sagradio igralište koje je dobio u zakup od Zagrebačke nadbiskupije s kapacitetom za 6 tisuća ljudi. To je bilo ujedno i prvo igralište s tribinama u Zagrebu. Na svečanom otvorenju sudjeluje i Građanski sa dvije svoje momčadi i igra predigru, pobijedivši rezervu sa 7:0. Savez Građanskog i Haška (fronta protiv borbenih Concordijaša) se učvršćuje i Građanski seli sada na igralište Haška, pa se i svi treninzi i utakmice drže na tom igralištu do početka rata.

Da dočaramo situaciju pred kraj rata dovoljno je pročitati ulomak iz „Novosti“ 1918. godine. „Odbor za organiziranje utakmica Crvenog križa zamolio je gradsko poglavarstvo za dozvolu zemljišta pred rezervoarom u Tuškancu, u svrhu treninga svojih klubova, ali odgovor je bio negativan jer je uslijed nestašice krme posljednjih godina potrebno i ovo zemljište osigurati za košnju trave.“

Stadion Maksimir 1919. - Utakmica Jugoslavija - ŠevdskaZavršetkom Prvog svjetskog rata dolazi do procvata nogometa u Zagrebu. Osniva se veliki broj klubova (oko 70!). Tad do izražaja dolazi problem s igralištima. U to doba u Zagrebu su na dispoziciji bila dva uređena igrališta. HAŠK-ovo i od Željezničara, iza državnog kolodvora (Miramarska cesta). S napomenom da su oba igrališta privatno vlasništvo klubova i bila su u vrlo lošem stanju. Na HAŠK-ovom na Maksimiru čim padne i malo kiše postaje nemoguće igranje nogometa, a igralište državnih željeznica SHS (Miramarska cesta) nije bilo adekvatno jer nije sadržavalo ni tribine ni svlačionice. Igralište na Tratinskoj cesti bilo je zapušteno te ga je tek trebalo urediti. Zbog nedostatka igrališta nisu se mogle odigrati regularno prvenstvene utakmice, pa su klubovi u to doba često pauzirali, u pojedinim slučajevima čak nisu ni trenirali.     

Građanski rapidno napreduje i postaje najjači klub u Zagrebu te se kod purgera ubrzo javlja želja za vlastitim igralištem. Za razliku od HAŠK-a (Maksimir) i Concordije (Tratinska cesta) koji su posjedovali igrališta još prije rata, Građanski nije imao svoj vlastiti 'dom'.    

U periodu od 1918. do 1924. godine, klub je svoje domaće utakmice igrao na igralištima Concordije, HAŠK-a i Željezničara (odnosno kasnije Viktorije). Treba napomenuti da je klub plaćao vlasnicima igrališta čak 10% svih prihoda od utakmice na ime iznajmljenog igrališta.

 

Igralište Građanskog

Igralište Građanskog 1937. Utakmica Građanski - Genova Želju za vlastitim igralištem uprava kluba krenula je ostvariti odmah nakon rata. Međutim, prošlo je nekoliko godina u traženju prikladnog zemljišta blizu tadašnjeg središta grada. Odluka je pala na zemljište preko glavne željezničke pruge uz Koturašku cestu. To zemljište se prvi put spominje 1907. u kontekstu „zapuštenog trkališta Prvog hrvatskog biciklističkog društva te je tada preuređeno u nogometno igralište oko kojeg je bila i prva atletska staza u Zagrebu duga 500m.“  Vlasnik zemljišta bio je Vilko Agić koji je nakon dugotrajnih pregovora pristao prodati zemljište Građanskom. Međutim, tek tada dolazi do najvećih problema, budući da Građanski nije raspolagao potrebnom gotovinom da otkupi zemljište. Pitanje stadiona još jednom bilo je odloženo...

Sve do redovne godišnje skupštine kluba u svibnju 1923. kojom su skupštinari odlučili da Upravni odbor svim raspoloživim sredstvima realizira projekt stadiona. Nakon velike 1:0 pobjede nad Barcelonom uprava kluba uputila je Gradskom poglavarstvu podnesak za dodjelu odgovarajućeg zemljišta.

Gradsko poglavarstvo dodjeljuje klubu zatraženo zemljište uz Koturašku ulicu svojom odlukom od 20. svibnja 1923. Tri dana kasnije upravni odbor kluba održao je sjednicu na kojoj su odbornici izglasali predračun od oko 500.000 dinara za izgradnju modernog igrališta, kapaciteta do 20.000 gledatelja. Osnovan je i poseban odbor za izgradnju igrališta, a tvrtki Union d.d. povjereni su radovi na temelju planova koje je izgradio arhitekt Đuro Kastl.

Radovi su ubrzo počeli, uz poneki zastoj u obliku velike poplave rijeke Save. Ali godine 1924. zapeli su radovi zbog nedostatka financijskih sredstava. Klub je u lipnju iste godine izabrao odbor za izgradnju igrališta na čelu s Leonardom Grivičićem, Ignacom Laušom i Valterom Hertmanom koji su djelomično iz vlastitih sredstava, te djelomično putem bankarskih zajmova financirali gradnju igrališta. Osnovali su i „Konzorcij za izgradnju igrališta“.

Otvorenje igrališta Građanskog, 19.10.1924.19. listopada 1924. svečano je otvoreno novo igrališta Građanskog utakmicom dviju prijateljskih momčadi, Građanskog i sarajevskog SAŠK-a. Igralište je otvorio vođa hrvatskog naroda i predsjednik HSS-a Stjepan Radić, u nazočnosti velikog broja gledatelja i članova uprave Građanskog na čelu s predsjednikom Leonardom Grivičićem, a blagoslovio ga je župnik crkve svetog Marka, monsinjor Svetozar Rittig. Bitno je naglasiti da su se naposljetku troškovi gradnje popeli na 2.400.000 dinara.

Nogometni teren bio je veličine: 110m duljine i 76m širine. Na zapadnoj strani podignuta je tribina kapaciteta 1684 sjedala. Podnožje tribine građeno je od betona, dok je u ostalom dijelu bila ozidana drvena konstrukcija. Ispod tribine bio je uređen prostor s 23 sobe, i to 13 klupskih prostorija za sve sekcije kluba, svlačionice za igrače, 4 sobe sa po 8 tuševa, dok su ostale sobe poslužile za 'farmu'. Meho Brozović pojasnio je što je bila 'farma': „Stanovao sam, zajedno s još nekim igračima, na igralištu ispod drvenih zapadnih tribina. To se zvala farma. Sjećam se da su igrači prve uvijek davali 'pinklec' za farmu.“

Građanski je konačno imao vlastito igralište. Najmodernije u gradu u to vrijeme. Već 1925. godine igralište je preorano i nanovo uređeno. Uređeno je stajanje na zapadnoj strani na kojem se moglo smjestiti do 800 osoba. Dotada je bilo stajanje isključivo na istočnoj strani.

Bitno je naglasiti da je početkom 1930-ih Igralište Građanskog bilo prvo igralište u gradu koje je dobilo rasvjetu, odnosno postavljeni su prvi reflektori. Iako u mnogim povijesnim izvorima možete pronaći informaciju da je prvi put rasvjeta bila na igralištu Concordije. To nije točno. Točno je da se prva noćna utakmica igrala na igralištu Concordije. Zašto su baš na igralištu Građanskog postavljeni prvi reflektori? Igralište je imalo i trkališnu stazu, pa su stupovi dignuti uz njezin rub kako bi eksperimentirali s visinom stupova...  Struja se na Koturašku vukla iz tvornice baterija „Papsa“. Eksperiment je uspio i rasvjeta je stavljena i na igralište Concordije. Poslije se i na igralištu Građanskog igralo pod reflektorima.

Nacrt ulaza na igralište Građanskog, 1923.Dolaskom prve svjetske ekonomske krize početkom 1930-ih Građanski se našao u financijskim poteškoćama. Klub više nije mogao otplaćivati dug „Konzorciju za izgradnju igrališta“ od 2,4 milijuna dinara. Klub je umalo otišao u stečaj, ali se na kraju uspjelo zaključiti sporazum u pogledu otplaćivanja duga s Konzorcijem. Cijeli taj spor s Konzorcijem trajao je dugo, sve do 1939. godine.

I kad se riješio jedan problem, nastao je drugi. Iako su pred početak Drugog velikog rata na igralištu Građanskog igrane najveće utakmice u gradu, to igralište više nije odgovaralo snazi i značenju ovog kluba. Teren je bio u vlasništvu Gradske općine, a klub nije imao ni pravo zakupa. Ta situacije smetala je klub u daljnjem razvoju, a ujedno je i onemogućivala bilo kakve popravke ili investicije. I baš pred Travanjski rat 1941. pao je izbor na lokaciju novog purgerskog stadiona. To se mjesto nalazilo lijevo i istočno od Savske ceste uz sami savski nasip, ispod igrališta Tipografije (danas bi to bilo kraj igrališta NK Zagreba na Veslačkoj). Međutim, pogađate, rat je onemogućio izgradnju novog igrališta. Pred sam kraj rata, kad su već Sile Osovine bile pred porazom, ponovno je najavljena gradnja novog igrališta purgera. 

 

Nakon rata - Maksimir

Nacrt stadiona Dinama u Maksimiru 1945. godineZagreb nije prije rata imao uređenog igrališta, koje bi odgovaralo svim zahtjevima za priređivanje međunarodnih utakmica. Poslije rata stanje se još više pogoršalo, jer ni za vrijeme rata igrališta nisu bila obnovljena. Zagreb je imao samo dva nogometna igrališta na kojima su se mogle igrati veće utakmice. Igralište 'Pobjede' (bivše igralište Građanskog) na Koturaškoj cesti može primiti najviše 18.000 gledatelja, a igralište FD Zagreba i preko 20 tisuća. Stoga je grad odlučio sagraditi u ono doba suvremeni sportski stadion na bivšem igralištu Akademičara. Stadion će moći primiti oko 35.000 gledatelja. Od toga će biti oko 30.000 stajaćih mjesta koja se u obliku potkove protežu oko igrališta. Igralište će se zasijati travom te će tako postati prvo travnato igralište u Zagrebu, jer su prije igrači igrali na lešnatom terenu.

Novoosnovani Dinamo nije imao vlastito igralište. Igrači su trenirali kao gosti na igralištu nekadašnjeg ZET-a (kraj tramvajske remize na Trešnjevci). Izjava Zvonka Cimermančića dočarat će Vam to doba: „Došli na prvi trening na ZET-ovom. Bil je to jedini travnati teren u Zagrebu. Jasno, divlja trava. I što nas je dočekalo? Umjesto lopti – kose! I, za prvi trening zasukali smo rukave i  - vudri.

Kao i kod Građanskog, i upravi Dinama pitanje igrališta zadavalo je glavobolju. 1946. godine Upravni odbor kluba planirao je izgradnju novih igrališta kraj bivšeg igrališta Šparte (tada igralište Metlaca) koje je bilo smješteno uz Gradsku električnu centralu u Zagorskoj ulici. Međutim, i to igralište bilo je tek privremeno boravište 'dinamovaca'.

Godine 1947. sportskom društvu predani su svi sportski objekti na Šalati. Nogometna sekcija je od svojih početaka igrala najviše utakmica na igralištu 'Pobjede'. Tamo je momčad igrala sve do jeseni 1948. kad se klub preselio na novo uređeni stadion Dinama u Maksimiru. Klub je najprije izgradio drvenu baraku koja je služila za svlačionice, a godinu kasnije i zidanu zgradu na južnom dijelu stadiona. Podignuti su i nasipi za stajanje, a na zapadom dijelu stadiona izgrađena je mala drvena tribina sa 30 sjedala. Uređeno je i igralište s atletskom stazom.

Prvu utakmicu na novom igralištu dinamovci, tadašnji aktualni prvaci države, odigrali su 19. rujna 1948. godine u Maksimiru pred 40.000 gledatelja. Srušen je san utakmica Zagreba i Madrida (15.000), Građanskog i Nagyvarada (20.000), Dinama i Partizana (30.000). 2-1 pobjeda protiv Partizana. Na tom će stadionu Dinamo osvojiti jedini hrvatski europski pokal. Na tom će stadionu ponovno zaigrati Hrvatska. Bit će Maksimir duša hrvatskog nogometa.

Stadion Maksimir 1957. - zapadNa temelju Vlade NR Hrvatske od 13. prosinca 1951. godine, NK Dinamu su besplatno ustupljene zgrade i zemljište nogometnog igrališta u Maksimiru i to pod uvjetom da sve buduće radnje na terenu budu izvedene prema urbanističkim rješenjima i regulacijskim propisima. Na 15. sjednici Narodnog odbora grada Zagreba održanoj 17. listopada 1953. prihvaćen je prijedlog o izradi idejnog projekta za gradnju stadiona kapaciteta 65 000 gledatelja. Projekt su izgradili prof. Vladimir Turina, prof. Eugen Erlich i ing. Franjo Neidhart. Krajem 1953. započela je izgradnja zapadne tribine (6.262 mjesta) i tribina za sjedenje ispod njih. Tribina je dovršena 1954. godine. Sjeverna tribina, kapaciteta 16.000 stajaćih mjesta, gradila se od 1953. do 1955. godine. Oko 1955. sagrađen je zapadni ulaz, blagajne, sanitarni čvor na zapadu i željezna ograda oko stadiona, prema projektu arhitekta Marijana Haberlea. Istočna tribina (12.300 sjedećih mjesta), istočno stajanje (18.000) i pomoćno igralište s manjom tribinom (4000 sjedala) podignuti su 1961. godine. Izgradnja južne tribine započela je 1964., a dovršena 1969. godine. Na njoj je 5.000 sjedećih i 10.000 stajaćih mjesta. Nova tartan staza uređena je 1970. godine. Stadion je tada mogao primiti oko 60.000 ljudi.

No, stadion, iako je primao toliki broj ljudi, svojim izgledom ni izdaleka nije bio dostojan tradicije i ugleda kluba i zagrebačkog nogometa, pa ga je trebalo dalje proširivati i nadograđivati. Zbog nedostatka novca (ali i nekih drugih razloga) to je bilo veoma mukotrpno.

Važno je napomenuti da je na stadionu Maksimir održan prvi televizijski prijenos sportskog događanja u povijesti hrvatske televizije, 12. svibnja 1957. Bilo je to na nogometnoj utakmici između Jugoslavije i Italije (4:1), a Mladen Delić komentirao je ovaj prijenos istovremeno i za radio i za televiziju. 

Stadion je rekonstruiran za potrebe Univerzijade 1987. godine. Međutim, ponovno zbog nedostatka financijskih sredstava nije iskorištena prilika da Gradski stadion konačno postane zaokružena cjelina.

Zagreb je konačno po uzoru na sve europske metropole trebao 2000-tih dobiti pravi nogometni stadion, zaokruženu cjelinu s modernim tribinama i udobnim sjedalicama na zapadnoj, istočnoj i sjevernoj tribini. Stadion samo za nogomet. Projekte za rekonstrukciju koja se trebala dogoditi izgradili su ponovno profesori zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, ovaj put prof. dr. Nikola Filipović i prof. Branko Kincl. Nakon završetka radova, Gradski stadion u Maksimiru trebao je odgovarati svim strogim propisima FIFA-e i UEFA-e.

Ali, ponovno nedostatkom kapitala i/ili htjenja Gradski stadion, koji je u vlasništvu grada, nije dovršen. 2000. godine stali su radovi na projektu Maksimir, nekoliko puta gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, spominjao je raspisivanje referenduma. Čak su napravljeni novi projekt završetka stadiona od tvrtke Alpine-Bau i projekt za Euro 2012, ali pogodite, ni to nije zaživjelo. U zadnjih nekoliko godina aktualno pitanje postalo je: obnoviti Maksimirski stadion ili izgraditi novi na drugoj lokaciji (Kajzerica). O ovoj temi također je napravljen projekt "plavog vulkana" i stadiona na Kajzerici.

Konačno, nakon završetka sezone 2010./11. klub je (uz pomoć Grada) počeo obnavljanje stadiona. Promijenio se travnjak, postavljen je novi drenažni sustav, sustav grijanja terena, postavljene su nove sjedalice (smanjen kapacitet na cca. 35.000), nove klupe za igrače te druge manje preinake. Krajem 2013. godine klub je otvorio „Hotel 67“ ispod južne tribine koji je namijenjen isključivo igračima prve momčad.

Za kraj, sigurno se pitate: A što se dogodilo s igralištem Građanskog? Godine 1952. to igralište se zatvorilo i poduzeće Naftovod počelo je graditi neboder na toj lokaciji. Prije zatvaranja to igralište koristili su niže razredni klubovi kao što su Trnje, Komunalac, Hajduk i Kemičar. I tako je završila priča koja je trajala više od 30 godina. Priča o stadionu koji je odgojio niz prvoklasnih nogometaša koji su desetljećima uveseljavali navijače. 

`