1960-1961

Liga

Kup

Europske utakmice

Više od mjesec dana trener Milan Antolković nije ugovarao nikakve utakmice, želeći da se momčad odmori i fizički i psihički, kako bi ponovno došla u formu. Iako u upravnom odboru nitko nije krivio trenera za to što nije osvojeno prvenstvo, smatralo se da bi izvjesna promjena u tehničkom štabu, dovođenje nekog novog lica, ipak dobro došlo.

U tom nastojanju učinjen je najbolji izbor: na prijedlog nekolicine starijih članova uprave odlučeno je da se iz Budimpešte pozove nekadašnji slavni trener kluba Marton Bukovi. Stanko Tkalec otputovao je u glavni grad Mađarske da u ime Dinama potpiše preliminarni ugovor s trenerom koji je više od bilo kojeg drugog stručnjaka zadužio nogometni sport Zagreba.

Bukovi, koji je, kako je sam rekao, najljepše godine proživio upravo u Zagrebu i koji je hrvatskom nogometu dao jednu od najboljih generacija, rado se odazvao pozivu i pristao po drugi put doći u Zagreb.

Momčad se spremala na turneju po Francuskoj, Nizozemskoj i Poljskoj kada je potpisan ugovor s Bukovijem. No, stari džentlmen nije želio poći na tu turneju za koju su već bili određeni trener Antolković i Wolfl.

Put je Dinamo vodio najprije u Vittel gdje se sastao s pariškim Racingom. I dok je vlak nestajao sa zagrebačkog perona, vitalni i ambiciozni novi trener već je kovao prve planove. Svaki dan dolazio je u klupske prostorije, crtao nešto, kombinirao čekajući vijesti s turneje i povratak momčadi, spreman da zajedno sa svojim nekadašnjim učenicima otpočne novu, značajnu stranicu u povijesti Dinama.

Plava ekspedicija koje je 17 dana krstarila Europom vratila se zatim u Zagreb, gdje ju je u Maksimiru već čekao Bukovi s razrađenim planom priprema. Predviđeno je da se kadar igrača pojača Šantekom koji se u jesen vratio iz vojske. U novom stručnom štabu bili su Antolković kao trener prve momčadi i Bukovi kao 'tehniko'.

Iskusno oko Bukovija ubrzo je upoznalo mogućnosti Dinamovih igrača. Činilo se da će sve biti kako treba, da će ovaj vrstan stručnjak uspjeti napraviti veliku momčad. No, nažalost, stvari su uskoro krenule loše.

Bukovi je došao u Zagreb želeći raditi kao trener, da radi posao koji ga je jedino zanimao. No, u Dinamu su mu povjerili sve moguće dužnosti osim te. Imenovanje za predsjednika stručnog štaba, direktora, prvog stručnjaka, stručnog savjetnika itd., samo ne za trenera.   

Igrači su voljeli Marci-bačija, prihvaćali ga kao legendu. U svlačionici se često čulo: „Tako je rekao Bukovi!“ Kad on kaže onda je tako. Ili: „Pitat ću Bukovija, neka on odluči. On zna što radi!“

Zbog olimpijskih igara u Rimu jesensko prvenstvo počelo je kasnije. U Rim su od dinamovaca otputovali samo Matuš i Perušič. U klubu su u to vrijeme vršene i ozbiljne pripreme za proslavu 15-godišnjice Dinama.

U Kupu velesajamskih gradova Dinamo je ove godine nastupao kao reprezentacija Zagreba, a protivnik mu je bila momčad Barcelone. Susret Barcelona – Zagreb bio je ujedno prvi susret naših i španjolskih nogometaša nakon punih trideset godina.

Prva utakmica održana je u Zagrebu. Zanimanje gledatelja bilo je ogromno jer se očekivao i dolazak Koscisa i Suareza. Međutim, pred samu utakmicu spustio se jak pljusak te je na stadionu bilo tek 20.000 ljudi.

Utakmica koje je gledateljima pružila mnogo uzbudljivih trenutaka, iako ne i naročito lijepu igru zbog lošeg terena, završila je, međutim, rezultatom 1:1, što je više odgovaralo Španjolcima.

Na uzvratnu utakmicu otputovali su Plavi s minimalnim šansama. Pa ipak, rezultat nakon prvog poluvremena glasio je 2:1 za Dinamo. Međutim, iz nerazumljivih razloga počelo se taktizirati pa su se Španjolci sa 4:3 plasirali dalje, a Dinamu za utjehu ostalo je da s terena ispraćen pljeskom.

Poraz od Barcelone uskoro je zaboravljen, potisnuli su ga novi događaji, prije sve u prvenstvu a zatim i u tek osnovanom Kupu pobjednika europskih kupova, s obzirom da je prošle sezone Dinamo osvojio kup.

Za prvog protivnika ždrijeb je odredio momčad Rude Hvezde iz Brna. Utakmica u Brnu završila je 0:0, a u drugom susretu golovima Jerkovića i Matuša Dinamo se plasirao u drugo kolo. Momčad je igrala u slijedećem sastavu: Irović – Šikić, Marković, Šantek, Crnković, Perušić, Čonč, Lamza, Jerković, Matuš, Pašić. Lamza je igrao odlično i bio veliko pojačanje za plave, koji su tada bili na najboljem putu da se uvrste u vrh europskog nogometa.

I igrama u prvenstvu Dinamo je to dokazivao. Nakon neriješenog rezultata 1:1 u Beogradu protiv Partizana, momčad je do kraja jesenske sezone izgubila samo jednu utakmicu, i to protiv Hajduka u Zagrebu, a sve dvije u cijelom jesenskom dijelu ako se uzme u obzir poraz od Vojvodine u prvom kolu.

Bukovi je znao da će s Dinamom imati još dosta posla, dok ne stvori momčad kakvu je želio i kakva je nekad bila Građanski. Međutim situacija nije bila bajna. Dok je Antolković trenirao momčad, Bukovi ju je samo – sastavljao. Nitko nije bio zadovoljan takvom situacijom. Navijača s druge strane, ne znajući za probleme, očekivali su od slavnog stručnjaka čudo, u najmanju ruku da ponovi uspjeh iz 1936. kada je od Građanskog za kratko vrijeme stvorio ne samo najbolju jugoslavensku momčad, već i jednu od najboljih u Europi.

U napornoj 1960. godini osvojio je klub kup, a zatim ga i izgubio nakon poraza od Hajduka. Bila je to ujedno i godina u kojoj je klub proslavio 15-godišnjicu postojanja Dinama.

Nakon zimskog odmora igrači su se već u prvim danima siječnja okupili u Maksimiru na pripremama za proljetno prvenstvo.

Dinamo je tih dana napustio dugogodišnji kapetan Tomislav Crnković i pristupio LASK-u iz Linza, a Bukovi je imao u pripremi nekoliko igrača kojima je htio pružiti priliku, imena kao Rudolf Belin, Braun, Haraminčić ili Zlatko Škorić.

U prvoj proljetnoj utakmici Dinamo nije razočarao jer je i sa 'šarenim' sastavom protiv jakog domaćina Vojvodine izvukao jedan bod. Bio je to dobar znak za početak i ujedno poziv na ozbiljan rad.

Slijedio je zatim poraz od Partizana u Zagrebu. Putovanje u Firencu na utakmicu drugog kola Kupa pobjednika kupova sa slavnom Fiorentinom završilo je za plave porazom od 3:0, iako su Blažić, Zambata i Matuš imali nekoliko izglednih prilika za gol. Neigranje Jerkovića i Lamze bio je ozbiljan hendikepom iako se ovako visok poraz nije očekivao.

U nastavku prvenstva Plavi su osvojili pet bodova iz tri utakmice s kojih dvije na stranim terenima, bila je zaista dobra bilanca koja je unijela malo mira u inače nemiran dom plavih.

U uzvratnoj utakmici s Fiorentinom, Šveđanin Hamrin bio je centralna figura. Iskustvo trenera Bukovija, koji je za ovaj dvoboj pripremio posebnu taktiku a Lamzi povjerio da čuva zvijezdu Hamrina, ponovno je došlo do izražaja.

Noćna utakmica u Maksimiru, mnogo publike i skandiranje stvorilo je uzbudljivu atmosferu. Plavi su od početka krenuli u juriš i ubrzo poveli. Iza toga napadi Dinama postali su još opasniji, još brži. Bukovi je neprekidno šetao uz gol-liniju i bodrio svoje igrače. Matuš je bio drugi strijelac i Dinamo je poveo sa 2:0. Treći pogodak je 'visio' u zraku, no kako to obično biva u nogometu kada se ne iskoriste povoljne prilike, biva se kažnjen. I umjesto Dinamovih 3:0 na semaforu se pojavilo 2:1 i Plavi su ispali iz natjecanja.

Za četiri dana momčad je u Rijeci izvukla bod, što nije bio neuspjeh jer su plavi bili umorni. Do kraja proljetnog prvenstva Dinamo je osvojio još 5 bodova. Bilo je to, međutim premalo za prvo mjesto, koje je te sezone već nekoliko kola prije kraja osvojio Partizan.